U ponedjeljak, 1. srpnja 2013. godine, u crkvi Sv. Franje u Imotskom fra Joško Kodžoman, provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, u 16.00 sati služio je misu zadušnicu za redovnika-svećenika fra Antu Madunića koji je preminuo u subotu, 29. lipnja 2013., u 64. godini života, 39. redovništva i 36. svećeništva u KBC Firule u Splitu.
U koncelebraciji su bili generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije don Ivan Ćubelić i imotski gvardijan, župnik i dekan fra Kristian Stipanović i još 85 svećenika, postulanti i bogoslovi. Rodbina, časne sestre, osobni prijatelji i vjernici došli su se oprostiti od fra Ante Madunića u velikom broju. Pjevanje je predvodio zbor imotske župe pod ravnanjem s. Sofije Vuković i gosp. Anđelka Nikolića.
Sprovodne obrede, nakon završetka mise zadušnice, na groblju Gospe od Anđela prevodio je fra Kristian Stipanović, gvardijan samostana Sv. Franje u Imotskom.
Od pok. fra Ante Madunića još su se oprostili:
- don Ivan Ćubelić, generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije, koji je pročitao i riječi mons. Marina Barišića, nadbiskupa Splitsko-makarskog;
- fra Branko Brnas, gvardijan u Zaostrogu;
- fra Stipe Nimac, u ime kolega.
Propovijed i oproštajna riječ provincijala fra Joška Kodžomana
Poštovani generalni vikaru Splitsko-makarske nadbiskupije, draga braćo svećenici, sjemeništarci, novaci, bogoslovi, časne sestre, cijenjena rodbino i prijatelji pok. fra Ante, braćo i sestre u Kristu!
Svaka je smrt preuranjena i bolna i kao takva izaziva mnoga pitanja na koja utješno možemo odgovoriti samo iz perspektive vjere. Zahvalni smo Gospodinu i majci Crkvi, čiji smo članovi postali krštenjem, na proširenim horizontima i sposobnosti sveobuhvatnijeg shvaćanja i razumijevanja ovozemaljskog života i njegova smisla. Upravo, poučeni mudrošću žive vjere, život svakog čovjeka sagledavamo u širokom kontekstu i uvjetovanostima, koje mogu biti posljedica odgojnih metoda, zakonitostima unutarnjeg života osobe, koje su kod svakoga drugačije, nastojanjem da se ostvare životni ideali u nesavršenim uvjetima ovozemaljske stvarnosti.
Tajna božanske Ljubavi, očitovane i utjelovljene u Isusu Kristu, predstavlja za nas krštenike izvor trajne snage, utjehe, nade, pouzdanja i pozitivnog nadahnuća, koje nas ne napušta ni u najbolnijim trenutcima života. Zato krštenici, osnaženi svojom vjerom, žive ali i umiru s pouzdanjem u svoga Boga i u Njegovo trajno milosrđe. I u ovoj prigodi, dok se opraštamo od fra Ante Madunića, zahvaljujemo Bogu na daru jednog Života, na svim dobrim iskustvima i plodovima zajedništva s tim životom, ali se isto tako, svjesni ljudske krhkosti i nestalnosti, utječemo Božjem milosrđu, koje je neusporedivo veće od svake ljudske zloupotrebe, zablude ili krivnje.
Fra Ante Madunić rođen je od oca Ivana i majke Anđe r. Kovačić u mjestu Cista Provo dana 16. svibnja 1950. Iste je godine 29. svibnja i kršten u rodnoj župi. Sakrament sv. krizme primio je 3. kolovoza 1962.
Osmogodišnju osnovnu školu pohađao je u Cisti Provo od 1958. do 1966., nakon čega se upisuje u Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju. U međuvremenu je fra Ante, nakon završene druge godine Gimnazije, zajedno s kolegama, stupio u franjevački novicijat na La Verni u Italiji, gdje je položio i prve jednostavne zavjete 24. kolovoza 1969. Nakon godine novicijata i uspješno završene Gimnazije, fra Ante pohađa u Dubrovniku, Makarskoj i Jeruzalemu filozofsko-teološki studij u razdoblju od 1971. do 1975. godine. U Makarskoj, pred provincijalom fra Petrom Čapkunom, fra Ante je 4. listopada 1974., položio svečane zavjete. Sveti red đakonata primio je u Jeruzalemu 8. prosinca 1976., gdje je ređen i za svećenika 29. lipnja 1977. Te iste godine, 17. srpnja proslavio je u rodnom mjestu Cista Provo svoju mladu misu.
U Provinciji je obnašao sljedeće službe; kao mladomisnik imenovan je župnim vikarom u župi Podbablje. Nakon dvije godine 1979. imenovan je za službu tajnika Provincije. U toj službi ostaje tri godine. Od 1982. do 1985. vrši službe definitora Provincije, ekonoma Provincije i član je Ekonomsko-građevinskog vijeća Provincije. 1985. imenovan je gvardijanom i župnikom u samostanu i župi sv. Franje u Imotskom. Nakon te šestogodišnje službe, imenovan je župnikom župe Igrane i ekskursorom župe Drašnice. 1994., dok su vjernici bili još u progonstvu, imenovan je župnikom Vrlike, gdje ostaje do 2003. godine, kada preuzima novu službu župnika u župi Proložac. Nakon osam godina te svoje službe, 8. lipnja 2011. odlazi u samostan Zaostrog i otada je ad dispositionem ministri provintialis.
Raznovrsnost službi koje je fra Ante u Provinciji obnašao, dovoljno govori i o njegovim osobnim talentima, ali i o velikom povjerenju od strane provincijskih Uprava, koje mu je tijekom njegovog svećeničkog služenja jasno iskazivano. Pastoralna predanost u radu s vjerničkim narodom Božjim, bliskost s potrebnima i onima koji su u raznim životnim nevoljama, diskretnost u pitanjima od velike važnosti za život i funkcioniranje Provincije, savjetodavna sposobnost, kao i kompetencija u ekonomskim i gospodarskim pitanjima, samo su neke od sposobnosti i osobnih kvaliteta čovjeka, od kojeg se u ovom trenutku opraštamo. Od svih navedenih osobina, kao Provincijala, koji je na čelu naše redovničke Zajednice godinu dana, iz osobnih susreta s fra Antom, najviše me se dojmila njegova jednostavnost i neposrednost. Od čovjeka s bogatim životnim iskustvom, prije bih očekivao određenu rezerviranost, pa i potrebu i nastojanje da udovolji vlastitoj taštini, ako ne zbog nečeg drugog onda zbog važnih funkcija i nespornih zasluga za dobrobit Provincije. Ipak, moje je iskustvo potpuno drugačije. Na njemu se nije mogao primijetiti ni najmanji znak uobraženosti, radije bih istaknuo naglašeni vapaj za bliskošću i zajedništvom, najprije onim osobnim ljudskim, a onda i onim univerzalnim, koje se ne temelji na pukom prizemnom interesu, već na prihvaćanju drugoga bez predrasuda i prozirne ljudske računice. Njegova redovnička zajednica, u koju je ušao iz čistih ideala, bez ičije prisile sa strane da postane netko ili nešto, bila je za njega, uza sve njezine nesavršenosti, povlašteno mjesto susreta s braćom i s Bogom, mjesto bliske povezanosti, pripadnosti i zajedničkog poslanja. Fra Ante mi je i sam u više navrata, u pisanom obliku, ali i u kraćim telefonskim razgovorima, posvjedočio iskustvo iskrenog bratskog prihvaćanja, unatoč nezgodnim životnim okolnostima, u kojima se zadnjih godina života našao, i na tome je neumorno zahvaljivao. Ipak, koliko god čovjek čeznuo za iskrenim ljudskim odnosima, strah od zarobljenosti s jedne strane, i želja da bude priznat i prihvaćen u svojoj jedinstvenosti, trajno su iskušenje svakome, koji se bori za vlastito priznanje, da u tom nastojanju ne napravi krivi korak.
Poštovana rodbino pokojnog fra Ante, Vama, u ovim trenutcima boli i tuge, izražavam iskrenu sućut, zbor njegovog preranog odlaska, ali i zahvalnost za našeg franjevačkog subrata, kojega ste nam podarili, kao i za sve darove i pozitivna duhovna i materijalna postignuća, koja nam je Bog po njemu udijelio.
Vjerujem da će mu njegove brojne životne svećeničke i ljudske zasluge, uz našu molitvu, biti dovoljne da se trajno nastani u vječnoj domovini kod Boga i njegovih izabranika.
Dužnost mi je i kao predstojnika naše redovničke Zajednice, a i kao predvoditelja ove sv. Mise, koju prikazujemo za spas i spokoj njegove duše, od svih Vas nazočnih, ali i onih koji nisu danas s nama a koji su za života poznavali fra Antu, zatražiti iskreno oproštenje, za svaku pa i najmanju uvredu, koja Vam je došla s njegove strane, ili bilo što drugo što je naškodilo Vašem ili njihovu ugledu ili dobrom glasu. Siguran sam da je i on svima oprostio, koji su mu na njegovu životnom putu nanijeli ili učinili namjernu ili nenamjernu uvredu ili štetu, njegovoj osobi i njegovu miru. Ljubav je Božja ona koja poravnava sve naše dugove, nakon što završimo svoje ovozemaljsko putovanje. U ovom bismo se trenutku morali sjetiti riječi i samog Isusa Krista, koji nas upozorava, da trebamo znati oprostiti, kako bismo se i sami nadali oproštenju.
Mjerom, kojom mi mjerimo drugima i nama će samima, biti mjereno.(Usp. Mt, 6, 14; 7, 1-2)
Dragi fra Ante, u ime naše redovničke Zajednice, hvala ti na predanom radu u svećeništvu, i na požrtvovnosti, koju si pokazivao za svoga života, za dobrobit naše Provincije, Reda, Crkve i svih ljudi u svijetu, do kojih Te je dovela providnost Božja.
Počivao u miru Božjem!
Oproštajni govor fra Kristiana Stipanovića, imotskog gvardijana
Mnogopoštovani oče provincijale, generalni vikaru Nadbiskupije, poštovani svećenici, redovnici, redovnice i ostala braćo i sestre, u ime fratara imotskoga samostanskog okružja, u ime svećenika Imotskog dekanata, u ime časnih sestara i postulanata, kao i u ime vjernika imotske župe opraštam se od pokojnog fra Ante.
Svaki sprovod prilika je da se sa zahvalnošću prisjetimo ljudskog života koji je okončan smrću, ali i da molimo za pokoj duše preminule osobe. Činimo to danas na poseban način ovim euharistijskim slavljem, kojim Bogu dajemo hvalu za sva dobročinstva kojima je za smrtnog života obdario pokojnog fra Antu i u kojem molimo Gospodina da našem preminulom bratu iskaže svoje milosrđe.
Kao gvardijan i župnik Bogu zahvaljujem osobito na požrtvovnom i predanom radu fra Ante dok je bio gvardijan, dekan i župnik ovdje u Imotskom. Uz redoviti pastoralni rad fra Ante je mnogo učinio na materijalnoj obnovi samostana i samostanske zbirke, a njegovim trudom i zalaganjem podignuta je crkva sv. Josipa u Glavini Donjoj.
Dragi fra Ante, neka ti Gospodin bude milostiv i nagradi te vječnim životom za tvoje svećeničko i redovničko služenje Bogu, Crkvi i hrvatskom narodu.
Počivao u miru Božjem!