Uprava naše Provincije odredila je da svake godine sredinom rujna, oko blagdana Rana sv. oca Franje, bude Dan sjećanja na ubijenu braću u Drugom svjetskom ratu i poraću. U razdoblju od 1942. do 1948. ubijena su 44 člana naše Provincije.
Za ubijene je fratre u crkvi sv. Franje u Imotskom u nedjelju 16. rujna u 19.00 sati slavljena sveta misa, koju je predvodio imotski gvardijan i župnik fra Kristian Stipanović, uz koncelebraciju 11 svećenika. Na početku slavlja fra Zoran Kutleša, samostanski i župni vikar, pročitao je imena ubijenih fratara. Prigodnu propovijed održao je fra Željko Tolić, magistar postulanata.
Popis ubijenih franjevaca možete pogledati na stranicama Provincije Presvetog Otkupitelja
PROPOVIJED U PRIGODI UBIJENIH FRATAR
IZ PROVINCIJE PRESVETOG OTKUPITELJA
Imotski, 16. rujna 2012.
Draga braćo i sestre!
Sveta Misa je najveća i najuzvišenija molitva koju ljudske usne mogu izreći. Večeras je namjenjujemo za fratre i svećenike, njih 44-oricu, iz Provincije Presvetog Otkupitelja koje su partizani tijekom Drugog svjetskog rata i komunisti u poratno vrijeme perfidno likvidirali. Dvojica od njih – fra Jozo Olujić i fra Serafin Raić - bili su rodom iz Imotske krajine, a nekolicina od njih ubijenih neko su vrijeme kao župni vikari bili na službi u našoj Krajini. Njihova smrt, njihova uzorna vjernost Bogu i herojska ljubav prema svome rodu prigoda su, braćo i sestre, da se barem ukratko, na najkraći mogući način prisjetimo onih velikih i slavnih događaja iz naše hrvatske prošlosti koji su zlatnim slovima urezani u hrvatsko biće i pamćenje, a istodobno i onih tužnih, bolnih i tragičnih kojih je na pretek. Prisjetimo se jednih i drugih, jer je važno neke stvari znati i ne zaboraviti; prisjetimo se, jer važno se je sjećati. Pa, hajdemo od početka:
Godine 626. na poziv Heraklija, cara u Bizantu – Hrvati, pod vodstvom petero braće (Klukasa, Lobela, Muhla, Kosinca i Horvata) i dvije sestre (Tuge i Buge) zauvijek ostaviše Veliku i Bijelu Hrvatsku iza Karpata i dođoše u Lijepu našu domovinu, naselivši je od Jadrana na jugu do Drave na sjeveru.
Godine 641. Hrvati, preko opata Martina, poslanika pape Ivana IV., uspostavljaju prve veze i dodire s najvišom tadašnjom institucijom na svijetu – Svetom Stolicom. I ne ostade to bez svog ploda i učinka: započe proces pokrštavanja u kojem Hrvati odbaciše poganska božanstva i napustiše stara vjerovanja te postadoše djeca jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve.
Do godine 800. pokrštavanje Hrvata na Jadranu uglavnom je bilo dovršeno; o tome svjedoči krstionica kneza Višeslava, koja predstavlja najznačajni spomenik s početaka naše povijesti na ovim prostorima.
Godine 850. moćni i slavne uspomene knez Trpimir stvorio je moćnu i snažnu državu, sagradio prvi samostan na hrvatskom tlu u Rižinicama podno Klisa i latinskim jezikom u živac kamen uklesao prve tri riječi hrvatske književnosti: pro duce Trepimero (za vladanja kneza Trpimira). Dvije godine kasnija (852.) Trpimir u Bijaćima ponad Kaštela napisa i prvu hrvatsku ispravu u kojoj se prvi put spominje ime Hrvat: EgoTrepimerus... Dei gratia…dux Chroatorum (Ja Trpimir…milošću Božjom…knez Hrvata).
Godine 879. knez Branimir hrvatsku državu učini samostalnom. Nakon kraće bizantske avanture kneza Zdeslava, Branimir ponovno vraća Hrvatsku u krilo Katoličke crkve, a papa Ivan VIII., obradovan tim činom, na blagdan Spasova, 7. lipnja 879. godine, služeći Misu na oltaru sv. Petra u Rimu podiže ruke prema nebu, blagoslovi «predrage sinove i njihova kneza Branimira» te primi Hrvatsku u zajednicu zapadnih europskih naroda. Od tada do danas Hrvati su u većini vjerni sinovi Katoličke crkve i pripadnici zapadne kulture, koja je do danas zadržala prvenstvo u čovječanstvu.
Godine 925. Hrvatska za vrijeme Tomislava postaje kraljevina te se jedan za drugim redaju četrnaest kraljeva hrvatskog roda, krvi i jezika.
Godine 1102. Hrvatska – poslije smrti dobrog kralja Zvonimira i njegova nasljednika Stjepana II. – ulazi u državno-političku zajednicu s Mađarima koja traje 816 godina.
Godine 1463. Kraljevina Bosna pada pod osmanlijska kopita. Počinje tada 400-godišnje hrvanje malog hrvatskog Davida s turskim Golijatom. Iz tog hrvanja hrvatski je narod izišao kao invalid jer je većina njegove djece izginula ili je pod turskim zulumom izbjegla i raselila se na sve strane, a na opustjela hrvatska ognjišta doseliše se narodi drugog podrijetla, kulture, vjere i civilizacije.
Godine 1493. drama na Krbavskom polju koje postade grobnicom hrvatskih velikaša. Pred naletom bosanskog Jakub-paše izginu ondje “cvijet hrvatskog plemstva”. Padoše – tužno zbori svjedok tog događaja, pop Martinac – krepki vitezovi i slavni borci vjere Kristove; zacviliše tada mnoge majke i udove. A drugi kroničar još tužnije bilježi da to «bijaše rasap kraljevstva hrvatskoga».
Godine 1527. Hrvati, na Novu Godinu, pritisnuti od Osmanlija, uzimaju Austrijance za za svoje vladare u nadi da će s njima lakše odolijevati osmanlijskoj sili i najezdi. Bijaše je to kriva procjena jer, umjesto obrane Hrvatske, nevirni Nimci dosljedno i planski provode svoju germanizacijsku politiku na štetu Hrvata. Svaku hrvatsku nadu, svaki njihov iskorak i težnju za slobodom nemilo kažnjavaju, likvidirajući njihove vođe: Zrinske, Frankopane, Kvaternike i ostale. I tako, godina za godinom, 391 se naniza; sve do godine 1918.
Godina 1918., godina kobna! I nova pogreška! Hrvati – koji se od vremena kneza Branimira (879.), kroz 1039 godina, nalaze u geopolitičkoj sferi Zapada, boreći se stalno protiv prodora s Istoka – najedanput zavarani i obmanuti krenuše kao guske u maglu prema Istoku, u zagrljaj Beograda i srbijanskih kraljeva.
Godine 1941. za samo tjedan dana umjetna država, velikosrpska Jugoslavija, je propala, a 10. travnja, na cijelom hrvatskom povijesno-etničkom prostoru, stvara se Nezavisna Država Hrvatska. Bila je kratkog daha; pobjednici Drugog svjetskog rata sa zadovoljstvom su je porušili.
Godine 1945. na ruševinama prve stvara se druga, Titova Jugoslavija, još gora od prve, koja je po završetku rata, 9. svibnja 1945. – kad je oružje u Europi već utihnulo – počela s odmazdom i ubijanjem Hrvata. Otvoriše se tada brojne jame i grobnice, a za tisuće, stotine tisuća Hrvata otpoče tada, “put bez sna”, krvavi marš na kojemu mnogi – od Bleiburga do Vršca i Đevđelije – zauvijek ostadoše. Uz neviđeno zastrašivanje i stalno zatvaranje…šutnja o tome trajala je punih 45 godina. Cijelo to vrijeme bilo je razdoblje tzv. «hrvatske šutnje» s jedne te, pod krinkom tzv. «bratstva i jedinstva», srpske hegemonije s druge strane.
Godine 1990. u Hrvatskoj su u proljeće održani prvi višestranački izbori poslije Drugog svjetskog rata na kojima su komunisti izgubili vlast. No, gle čuda: dojučerašnji progonitelji čovjeka i zatirači ljudskog dostojanstva i ljudskih prava preko noći su postali humanisti, učitelji i mentori ljudskih prava. Mačka se pretvorila u kanarinca koji izvrsno pjeva o demokraciji. Iste godine (30. svibnja) održana je prva sjednica novoizabranog Hrvatskog sabora.
Godine 1991., na 25. lipnja, Hrvatski je sabor Hrvatsku proglasio samostalnom i suverenom državom. Srbi u Hrvatskoj se bune, cijepaju Hrvatsku i proglašavaju autonomiju, a Hrvate protjeruju, pljačkaju i ubijaju; četiri godine traje ta srpska tortura, sve do 1995.
Godina 1995. slijedi najprije Bljesak (1. i 2. svibnja), kad je oslobođeno šire područje Okučana, u Zapadnoj Slavoniji, a potom(od 4. do 8. kolovoza) i Oluja, veličanstvena vojno-redarstvena operacija, u kojoj je hrvatska vojska – pod vrhovnim zapovjedništvom prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana i pod vodstvom hrvatskih generala – u silovitom naletu razbila sve srpske snove i mitove o «Velikoj Srbiji» na račun Hrvatske, uspostavila hrvatsku vlast na dotad okupiranim područjima i na kninskoj tvrđavi izvisila svoj pobjednički i državni stijeg. Erdutskim sporazumom (12. studenoga 1995.) dogovorena je mirna integracija i vraćanje preostalog okupiranog područja pod suverenitet Republike Hrvatske. Tim Sporazumom Hrvatska postaje potpuno slobodna i njezina sreća ili nesreća nalazi se od tada isključivo u njezinim rukama.
Evo, braćo i sestre, to je ukratko, u najkraćim crtama, hrvatska slava i hrvatska drama. Nije moguće sve kazati, ali se možemo sjećati, jer, kako rekoh, važno je znati i važno se je sjećati.
I večeras smo se sabrali, i mi svećenici i vi vjernici, da se sjetimo gorke istine o jednom zlu vremenu koje je odnijelo toliko nevinih života, među njima i 44 fratra iz naše Provincije. Ovom Svetom Misom želimo se sjetiti njihova imena, želimo se za njih pomoliti i na glas reći: predraga naša braćo, Božji misnici i hrvatski mučenici, nismo vas zaboravili!
I dok to činimo, istodobno se prisjećamo kako smo desetljećima, od kraja Drugog svjetskog rata na ovamo, živjeli zavijeni prisilnom šutnjom koja je na vani bila diskretna, kao grob diskretna i obzirna, a unutra je kao buktinja gorjela. Od tada je prohujao skoro cijeli jedan život, a sve prijetnje i ucjene, svi zatvori i pendreci, sve laži i obmane nisu prisilili hrvatski narod da zaboravi godine «tmina i nasilja», da zaboravi krvavu i monstruoznu 1942. i 1945., i sve druge tužne i brojne godine, kada se odsjaj partizanske pobjede širio zemljom kao avet koja slavi pobjedu nad tisućama hrvatskih žrtava. Još se nije bila osušila hrvatska krv, a drumski su razbojnici već dijelili plijen s okrvavljene komunističke tezge.
Masovni pokolji i likvidacije Hrvata, poznato je, dogođali su se u vrijeme rata, a još više, još drastičnije i monstruoznije poslije završetka rata, nakon uspostave komunističke vlasti na cijelom jugoslavenskom prostoru, kada je policijska vlast jakim policijskim aparatom i prokušano surovim metodama kontrolirala svakog pojedinca. Po svemu sudeći, broj mrtvih u Hrvatskoj nakon završetka rata – nakon 9. svibnja 1945. godine – peterostruko je veći, vrijedi to ponoviti: peterostruko je veći od broja stradalih u ratu od 1941. do 1945. godine.
Dugo prikrivana istina o Dravogradu i Blaiburgu, o Kočevskom Rogu, Hudoj jami-barbara rov i Teznom, o otočiću Daksi kraj Dubrovnika i selu Španovici kod Pakraca, o Širokom Brijegu i Šuvarovu docu, o Jazovki i Sošicama, o Maceljskoj šumi, Husinoj i Kevinoj jami i još mnogim drugim stratištima hrvatskog naroda jasno dokazuje da je komunistički režim na stravičan način okrvavio ruke u brižljivo planiranim masovnim pokoljima i nečovječnim masakrima.
Braćo i sestre! Kaže se: «Svaka je sila za vrimena, a istina ostaje za vječnost». A ta istina – koliko god je neki željeli prikriti, ublažiti i umanjiti – činjenično glasi: masakrirali su, nisu žalili; masakrirali su masovno, masakrirali su zvjerski i surovo; masakrirali su bespomoćne hrvatske zarobljenike: ne samo vojnike, nego i svećenike, redovnike i redovnice (njih preko šest stotina), intelektualce i sve one koji su im stajali na putu A na koncu, na koncu su ubijali i njihove grobare da slučajno ne bi pisnuli i progovorili, da se slučajno ne bi prolomio oblak šutnje.
Podaci i činjenice su takve da svojom stravičnošću i bestijalnošću izazivaju pravu grozu i gnušanje. Činjenica da je to činila vlast koja je sebe proglasila najpravednijim i najhumanijim sustavom na svijetu, izaziva još veće gnušanje i definitivno poništava sve humano što se komunizmu ikada omaklo i dogodilo, ako mu se uopće i dogodilo.
Grijesi pojedinaca bili su dio opće krivnje, a potom i osude. Nisu tražili nikakve dokaze za one koje je Partija i Udba već osudila i stavila na «listu za odstrel». Partija te tuži, Partija te sudi! A tužili su i sudili su – bezobzirno, bezdušno i bezbožno – sve one koji nisu mislili kao oni, pjevali kao oni, govorili kao oni, mrzili kao oni
S lakoćom su optuživali za nacionalizam i klerofašizam, za podrivanje Partije i države sve one koji su brinuli za vlastiti narod i strepili za njegovu sudbinu… Ponižavali su ih, progonili, difamirali, beskrajno ispitivali i deportirali, satirali i ubijali samo zato što su voljeli svoju domovinu Hrvatsku i bili ono što su bili: stameni bogoljubi, rodoljubi i domoljubi!
Nije li đavolska rabota da su s toliko lakoće prihvaćali i činili zločine, smatrajući pri tom da čine veličanstvena djela za Tita i Partiju? Da su čineći zlo osiguravali sebi velike mirovine i brojne privilegije? Da su gazili preko leševa kao preko pokidanih krpa? Da su upravljali državom, a nisu bili u stanju upravljati sa sobom? Da su pokušali mijenjati svijet, a nisu znali ni željeli mijenjati sebe? Da su tumačili povijest, a nisu vidjeli dalje od ’45.? Da su Boga definirali kao mit, kao zabludu i opijum koji su «drugovi i drugarice» nadišli s pjesmom slobadarskih i misaonih graditelja nove zemlje i poretka. Ukratko: nije li đavolska rabota da su “borci” plandovali u zemlji hrvatskoj i terorizirali je?!
I tko nakon svega toga može dati zadovoljštinu za sva naša stradanja, za sve hrvatske suze, boli i muke? Tko može zacijeliti rane stalno otvorene? Tko može ispraviti poniženja nanešena? Tko već jednom mora odgovarati za zlodjela počinjena? Pitanja nisu časovita, hirovita ni luksuzna, već konkretna i, na sramotu mjerodavnih hrvatskih institucija, još uvjek otvorena.
Zadovoljštinu, znademo, može dati samo Bog jedini. Samo On, jer samo je On pravedni sudac. I samo nas Njegova pravednost može utješiti. Kazna ubojicama (nalogodavcima i izvršiteljima) – kad već hrvatski sudovi kao zacementirani šute i ponašaju se kao da se ništa dogodilo nije, a pogrom se dogodio – neka bude njihova savijest, ako je uopće imaju. Ne želimo plašiti ni zastrašivati Bogom, jer Bog nije ni strah ni odmazda. On je ljubav i praštanje, On je dobro, samo dobro i milosrđe. Ali je uvijek spasonosan strah Božji. I blago onom tko ga ima i posjeduje.
Draga braćo i sestre! Došli smo večeras u u ovaj hram Božji da se sjetimo nevino ubijenih franjevca-svećenika iz Provincije Presvetog Otkupitelja i da za njih prikažemo Svetu Misu. U ovom času, ni mi svećenici, njihova braća, ni vi vjernici, nismo niti želimo biti porota ni suci. U ovom času mi smo samo vjernici koji znaju što se dogodilo, koji znaju opraštati i koji se ne prestaju sjećati. Za nas, za našu svijest i franjevačku povijest naša ubijena braća ostaju duhovni svjetionici koji su ostavili neizbrisiv trag u životu naše Provincije. Jer ono što su za života govorili, što su vjerovali i zavjetovali…to su svojom mučeničkom smrću posvjedočili i dokazali.
A narod koji ima svoje mučenike, narod je jaki, narod je odabrani. Jer snaga mučeništva jamstvo je njegova trajanja i zalog njegova opstanka u svim kušnjama. A mi ih imamo i previše, jer zemlja je puna kostiju mučenika naših i nebo puno duša njihovih.
I kao da čujem te duše kako nam večeras govore: Draga naša braćo franjevci, Imoćanke i Imoćani, dragi naš hrvatski narode! Mi smo prošli kroz veliku kušnju, ali se nismo pokolebali. Jer je Evanđelje bilo s nama a Bog u nama, nismo se bojali. Ni vi se ne bojte! Jer Gospodin Bog, silni Spasitelj, u sredini je vašoj. Neka vam ne klonu ruke, ne predajte se malodušnosti, ne prepuštajte se načinima i stilovima mišljenja i življenja koji nemaju budućnosti, jer ne počivaju na čvrstoj istini Riječi Božje. Budite svoji, budite ono što jeste. Ne stidite se svojih korijena i svojih početaka! Ne kolebajte se, ne bojte se! Uzdajte se i budite sigurni. Jer Evanđelje ne vara!
Kao da čujem te duše naših mučenika. I zamišljam kako im, i mi svećenici i vi vjernici, svi skupa i svaki posebno, odgovara: «Neću izdat ja, Boga nikada; neću gasit sunce koje s neba sja» (M. Perković – Thompson).
Drage Imoćanke i Imoćani: Neću izdat ja, Boga nikada! Jedna misao i jedna želja. Neka to bude i večerašnja poruka! Rajska Djevo, Kraljice Hrvata, naša Gospe od Anđela, moli za nas! A Tebi, pravedni Bože, vapimo: podrži nas! Amen!
Dr. fr. Željko Tolić, ofm