Duhovna misao
Crkva nam na drugu nedjelju došašća pred oči stavlja lik Ivana Krstitelja i to kao onoga koji živi u pustinji, hrani se skakavcima i divljim medom, te propovijeda skori dolazak kraljevstva Božjega te poziva ljude da se obrate Bogu, da ostave svoj grešan život jer je kraljevstvo Božje blizu.
Na prvu nedjelju došašća, a koja je ujedno i početak nove crkvene ili liturgijske godine, Crkva nas preko svojih svetopisamskih tekstova poziva na budnost u našem svakodnevnom kršćanskom životu. Vrijeme došašća, a koje je ujedno i priprava za rođendan Gospodina našega Isusa Krista, jest vrijeme budnosti i osluškivanja; vrijeme u kojem se na jedan ozbiljan ili, bolje rečeno, na vjernički način, spremamo za Gospodinov rođendan, tj. rođendan onoga koji je jednom došao, ali koji će opet na koncu vremena doći.
Kristov život na zemlji imao je označnicu paradoksalnosti. Između ostalih, ima jedna scena koja na poseban način biva potkrjepom ovoj tvrdnji. Riječ je o sceni Isusova krunjenja trnovom krunom. Evanđelje veli da su ga vojnici izrugivali, klanjali se pred njim i nazivali ga kraljem židovskim. (Iv 19, 2-3) Pred rimskim vojnicima odanima rimskom caru, stajao je Kralj svega stvorenoga i Otkupitelj svijeta. Oni ga, isto kao i Pilat, nazivaju kraljem, ali to čine kako bi ga izrugali i pokazali mu da ga drže običnim luđakom. Ali taj, tobože zavodnik i neprijatelj Zakona, nema na sebi nikakvu krivicu, osim što je došao posvjedočiti za Istinu. Prolazio je zemljom čineći dobro i navješćujući oproštenje grijeha i Kraljevstvo Očevo. Jedina krivnja koju je nosio na sebi bila je nepokolebljiva i ustrajna vjernost Ocu. Ova drama nastavlja se kroza sva vremena i uvijek biva isti razlog osude nevinih. Njihova vjernost Istini. Ni moderni čovjek nije baš ljubitelj istine. Ona ga vrijeđa, ponižava. Ona je poput ogledala koje odražava stvaran i realan izgled i stanje. Čovjeku više prija idealizirana slika koju je stvorio sam o sebi i u kojoj se želi ogledati. No, nažalost nesvjestan da je umišljena samodopadnost put u neostvaren i promašen život.
Isusova Slika predskazanja budućih događaja djeluje zastrašujuće i izaziva strah. No, njemu nije namjera zastrašiti slušatelje. On svojim govorom želi ukazati na novost kojoj idemo ususret. Da bi novost bila novost u punom smislu riječi, potrebno je da joj sve staro ustupi mjesto. Slika rušenja građevine veličanstvenog hrama je slika kojom Isus poručuje tko je Tvorac svega i da ne veže svoju nazočnost uz velebnu građevinu, nego uz vjernost naroda. Zadnja i konačna riječ pripada Bogu, a ne čovjeku koji još od gradnje Kule babilonske, pa sve do kula modernoga vremena, zna upasti u zabludu o samodostatnosti. Bog stvara novo, a da bi to bilo moguće potrebno je porušiti sve staro. Na mjesto krhkoga i prolaznoga dolazi nerazorivo i neprolazno.
U bitnome određeni vlastitim kategorijama promišljanja nad tajnovitošću života i svekolikih pojavnosti, pred čovjekom stoji izbor: do kraja vjerovati u snagu uma ili ostaviti prostor za nedokučivo unutar ovostranoga i vjerovati u novost onostranoga.
Blagdan Svih Svetih, a koji slavimo 1. studenoga, prigoda je da još jednom zastanemo i razmislimo o Isusovom pozivu, a koji je upućen svim kršćanima svih vremena, a glasi: budite sveti kao što je svet Otac vaš koji je na nebesima.
Ukoliko želimo ispravno shvatiti zbog čega je Isus došao na zemlju, tj. utjelovio se i postao čovjekom, onda trebamo pažljivo pročitati i razmisliti o današnjem evanđeoskom ulomku. Naime, u Isusovom riječima, a koje glase: Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno, skriva se Isusovo poslanje: spasiti i otkupiti izgubljenog čovjeka i upravo iz te perspektive potrebno je promatrati cjelokupno Isusovo javno djelovanje i propovijedanje.
Svakodnevno, na širem i užem društvenom planu, svjedoci smo ljudske pristranosti nauštrb pravednosti i istine. Onoga koji želi živjeti istinitim životom duboko pogađa nepravda i zaštita zločinaca i učinjenog zla.
Preko mudroga Siraha, Bog šalje utjehu ugroženima, obespravljenima, nepravedno odbačenima i osuđenima. Čitamo ondje da je Gospodin sudac i ne gleda tko je tko. Nije pristran na štetu siromahovu i sluša molitvu potlačenoga. Ne prezire jauk siročeta ni udovice kad izlijeva svoj bol. Uvod i ključ razumijevanja evanđeoskog ulomka po Luki nalazi se u istom odlomku iz Knjige Sirahove, izražen u sljedećoj misli: Tko Boga služi svim srcem svojim, bit će uslišan, jer njegove se molbe dižu do oblaka. Čitamo u ovonedjeljnom evanđeoskom ulomku kako Isus nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče prispodobu o dvojici ljudi koji uziđoše u hram na molitvu. Tamo nisu navedena njihova imena, već njihov društveni položaj.
Evanđelje današnje nedjelje otvoreno progovara o dvjema stvarnostima koje u kršćanskom životu međusobno supostoje. Riječ je o molitvi i vjeri. U kršćanskoj literaturi imamo brojne knjige posvećene govoru o suodnosu molitve vjere. Između ostaloga, brojni teolozi uvijek iznova ponavljaju važnost molitvenog života za opstojnost i rast u vjeri.
Potkategorije
-
Misna čitanja
- Broj članka:
- 543
-
Homilije
- Broj članka:
- 251
-
Razmišljanja
- Broj članka:
- 113
-
Framaška razmišljanja
- Broj članka:
- 20
-
Uzori vjere
- Broj članka:
- 42
-
OFS predavanja
- Broj članka:
- 2
