Duhovna misao
"Ljubav nas Kristova obuzima kad promatramo ovo: jedan za sve umrije..." Ovim nas riječima sv. Pavao najprije potiče na promatranje i razmatranje onoga što je Bog učinio za nas, osobito Kristove žrtve za nas. Motreći Isusov križ, razmatrajući o njegovoj muci trebali bismo biti obuzeti njegovom ljubavlju. Obuzetost pak označuje stanje u kojem je čovjek u potpunosti ispunjen i zahvaćen nečim.
"Bog se... može vidjeti onakav kakav jest samo onda kad on sam svoju Otajstvenost otvori neposrednom promatranju čovjeka i kad mu za to dade sposobnost. To promatranje Boga u nebeskoj slavi Crkva naziva 'blaženim gledanjem'." (KKC, 1028)
Nama nije do vidljivog, nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo - vječno." Sv. Pavao jasno uči da je kršćanin čovjek koji je usmjeren prema nebeskom, nevidljivom, vječnom.
Vjerovati zapravo znači graditi život na onom što nije vidljivo, odnosno nije dohvatljivo osjetilima. Upravo zato nije lako vjerovati. Naime, kad kažemo da vjerujemo, mi time govorimo da naš život, štoviše sve što postoji potječe od nevidljive stvarnosti koja je osoba, tj. od Boga, Boga koji sve uzdržava i cilj je svega što postoji. S druge strane, ono vidljivo - svijet u kojem živimo - dohvatljivo je osjetilima i stoga vrlo privlačno. Zato Knjiga postanka kaže za stablo spoznaje dobra i zla da je "dobro za jelo, za oči zamamljivo". Grijeh prvih ljudi otkriva nam da u svakom grijehu čovjek stavlja stvorenje (vidljivo) ispred Boga (nevidljivog).
Prvo čitanje iz Knjige izlaska govori nam o sklapanju Saveza između Jahve i Izraelaca. Savez je jednostavan: Izraelci će biti narod Božji, a Bog će biti njihov Bog. Bitni je dio sklapanja Saveza škropljenje naroda krvlju žrtvovanih životinja. Riječ je o žrtvama pomirnicama kojima je narod pomiren s Bogom. Krv je, naime, znak života. Grijeh odvaja čovjeka od Boga, odnosno odvodi ga u smrt. Zato se škropi krvlju: Bog oprašta grijehe, pomiruje narod sa sobom i daje mu milost da može živjeti u zajedništvu s njim kao njegov saveznik.
Svijet u kojem živimo nije savršen. Premda ima stvarnosti koje se čine savršenima, ipak se svemu što postoji u stvorenom svijetu može naći neki nedostatak i mana. A savršeno je ono što nema nedostatka, nema mane.
Slaveći svetkovinu Presvetog Trojstva mi, kršćani, slavimo jedinoga koji je savršen - Boga. Bog je, naime, punina života, punina svega što je dobro i vrijedno, odnosno, kako piše u Katekizmu, "Bog je punina bitka i svakog savršenstva, bez početka i bez kraja" (KKC, 213).
"I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih." Slika ognjenih jezika iznad glava apostola uvijek nam je pred očima na svetkovinu Duhova. Ognjeni jezik pokazatelj je dara Duha Svetoga. Ispunjeni Duhom apostoli govore drugim jezicima.
Kad se u današnjem evanđoskom odlomku o Posljednjoj večeri molitvom obraća Ocu, Isus govori da je učenike štitio te da "nijedan od njih ne propade osim sina propasti". Riječ je, naravno, o Judi Iškariotskom "koji bijaše vođa onih što uhvatiše Isusa", kako kaže Petar prigodom biranja Judine zamjene u apostolskom zboru. Izraz "sin propasti" označava čovjeka koji nije ostvario cilj ljudskog postojanja - spasenje, tj. zajedništvo s Bogom. Život bez Boga jest propast.
"Sva je moja nada samo u velikom milosrđu Tvome. Daj mi što zapovijedaš pa zapovijedaj što hoćeš!"
Ovu molitvu napisao je sv. Augustin u svojim "Ispovijestima". Nakon što se pred Bogom preispitao od svog rođenja do početka kršćanskog življenja te pri tome spoznao i priznao svoje grijehe, Augustin izriče nadu u Božje milosrđe po kojem je primio oproštenje i moli Boga za život po Njegovoj volji: "Daj mi što zapovijedaš pa zapovijedaj što hoćeš!"
Nekoliko puta u Evanđelju po Ivanu Isus svoje učenike oslovljava "Dječice". Taj izraz koristi u svojoj Prvoj poslanici isti evanđelist te se tako obraća vjernicima kojima piše poslanicu. Neobično je da netko tako zove odraslu osobu. Čak se i djeca, kako odrastaju, bune ako im se netko tako obrati.
Danas se u drugom čitanju nalazi taj isti izraz kojim nam se obraća apostol Ivan - "Dječice". Zašto Ivan tako oslovljava vjernike? Zašto ne kaže "Braćo" ili "Braćo i sestre"?
Vjerujem da Ivan želi svima dozvati u pamet Isusovo obraćanje učenicima. Isus pak tako zove učenike iz više razloga, ponajprije zato da ih podsjeti da su djeca Božja koju Bog neizmjerno ljubi. Nazivajući nas dječicom, Ivan nam želi posvijestiti Božju nježnu i brižnu roditeljsku ljubav. Mi smo Bogu dječica, odnosno mi smo mu na srcu, mili smo mu i dragi. Toliko mu je stalo do nas da je za nas dao svoj život. "Veće ljubavi nema", rekao je na Posljednjoj večeri.
Potkategorije
-
Misna čitanja
- Broj članka:
- 543
-
Homilije
- Broj članka:
- 251
-
Razmišljanja
- Broj članka:
- 113
-
Framaška razmišljanja
- Broj članka:
- 20
-
Uzori vjere
- Broj članka:
- 42
-
OFS predavanja
- Broj članka:
- 2
