Autor fra Ivan Režić u Razmišljanja na 01. rujna 2012 Više od ovog autora  |

Svako vrijeme nosi svoje, kako lijepe stvari i događaje, tako i one manje lijepe. Tijekom druge polovine prošloga stoljeća, a kao reakcija na opće stanje u društvu, među mladima se javio pokret koji je htio pokrenuti revoluciju na svim poljima, poznat po sintagmi „seksualna revolucija" ili seksualno oslobođenje. Taj izraz opisuje promjene društvenih pogleda i morala u odnosu na seksualnost karakteristične za zapadni svijet tijekom 1960-ih i 1970-ih. U to su doba brojni dotada ignorirani, prešućivani ili odbacivani oblici seksualnosti postali prihvaćeni u društvu kao „normalni". To se prvenstveno odnosi na alternative dotadašnjem heteroseksualnom monogamnom braku, odnosno legalizaciju homoseksualnosti, abortusa, kontracepcije, javne golotinje i pornografije.

U sveopćem buntu u fokusu se našlo ono tako specifično vezano za čovjeka kao spolno biće. Uz drogu i alkohol na pijedestal se uzdiglo i seks. Svojim beskrupuloznim pristupom svim dotadašnjim tabu temama mladi su htjeli pronaći novi put za koji su vjerovali da ih vodi ka potpunom oslobođenju. Kao kad vodena bujica nosi sobom sve što joj se ispriječi tako je i ovaj nadobudni pokret pomeo sva ona tradicionalna konzervativna razmišljanja i stavove. Sve ono što je važilo kao pristojno i pristalo ponašanje od tada se počelo promatrati i vrjednovati kao nešto nazadno, dotrajalo i smiješno.

Ako ćemo uistinu biti iskreni i istinoljubivi, priznat ćemo blago govoreći da barem jeka ove pojave odzvanja i u našem vremenu i očituje se u svakodnevnim odnosima. Val koji je prohujao srcima tadašnje mladeži kao da i dan danas nije izgubio na svojoj silini. Kada bismo danas postavili pitanje mladima što su to vrjednote za koje se isplati žrtvovati dobili bismo različite odgovore pa i među onima koji se nazivaju praktičnim kršćanima. Ovo nikako nije osuda, jer tamo gdje je zatrovana atmosfera teško je ne oboljeti od iste zaraze, ali je ipak pokušaj traženja odgovora na pitanje: gdje mladi današnjeg vremena prepoznaju vrijednosti za koje se isplati žrtvovati i trpjeti?

Vjerujem da ozbiljnim kršćanima ne treba posebno pojašnjavati da su predbračni odnosi, s kojima mladi danas započinju sve ranije, nešto što sa stajališta kršćanskog morala nazivamo grješnim činom. No, čovjek je čudno biće koje traži „dublje odgovore" kad osjeti da mu se nešto želi „uskratiti", pa će se i na ovom skliskom području seksualnosti često upitati čemu sve te „ograde i zabrane" kad pored sebe imaš osobu koju voliš? Zašto se suzdržavati u onome na što si prirodno upućen te da li Crkva u dostatnoj mjeri razumije mlade ljude današnjice? Stupanje u spolne odnose prije braka mnogi mladi, nažalost, smatraju normalnim ponašanjem, dok se netko tko ne prakticira takve odnose smatra zaostalim i nenormalnim. Danas se sve više naglašava, u teoriji i praksi, važnost pojedinca i njegovo individualno ostvarenje. Sve više je prisutan permisivizam (sve je dopušteno) i konzumizam (potrošački mentalitet uz parolu „živi život"). Naglašava se međusobna ljubav, pravo na užitak i na osobno ostvarenje, a sve se manje cijeni, dapače negira se, opravdanost institucionaliziranja ljubavno-seksualnog života, braka i obitelji.

Ali s druge strana taj mladi čovjek koji je širokogrudno usvojio i svakodnevno kroči utabanim stazama beskrupuloznosti nije na taj način živeći pronašao nepomućeni mir i radost srca. Na njegovu licu jasno se zamjećuje umor i nemir. Put kojim kroči nije ga izgradio u zrelu i odgovornu osobu. Štoviše kao posljedica njegovih nepromišljenih odluka mnoštvo je brakova sklopljenih na brzinu i zbog neželjene trudnoće. Mnoštvo je vrlo ranih rastava, ostavljene djece, pogaženog dostojanstva, unesrećenih obitelji a time i društva u cjelini. Mora li čovjek tako često učiti jedino iz svog vlastitog negativnog iskustva? Nije li potrebno upitati se jesu li Božje upute i iz njih proizišli kršćanski moralni nauk tako neophodan lijek današnjem beznadnom čovjeku?

U svojoj zbirci pjesama jedan pjesnik je zapisao stih koji glasi: „Mladi ne vodite ljubav, nego dopustite da ljubav vodi vas!" Ne leži li zapravo uzrok problema o kome smo ovdje govorili u činjenici da se Božje zapovijedi sve više smatraju čimbenikom ograničenja ljudske slobode, a ne kao uvijek važeći putokaz do radosnog i osmišljenog života s Bogom, sa samim sobom i drugima?