Autor fra Ivan Režić u Razmišljanja na 29. ožujka 2012 Više od ovog autora  |

Ljubav, toliko spominjana riječ u svakodnevnoj komunikaciji, reklamnim panoima i u službi marketinga, u skladanim pjesmama, filmovima i na mnogim drugim mjestima i situacijama ljudskoga života. Je li ljubav, shvaćena i prihvaćena ispravno, zaista u središtu čovjekove pozornosti i kao takva vodilja čovjekovog života i odnosa unutar njega? Radi li se u većini spomenutih situacija o pravoj ljubavi kojoj nas uči Crkva vjerna Isusovoj poruci? Nažalost, odmah se mora ustvrditi da je ta riječ postala, kako to netko zgodno primijeti, izlizana fraza poput forme bez pravog sadržaja i često spominjana tamo gdje više nema svoju pravu primjenu. Ljubav je, možemo slobodno reći, toliko puta iznova zanijekana i izdana.

Svatko sam sebi može i treba odgovoriti s koliko ljubavi susreće druge ljude, od onih najbližih s kojima dijeli svakodnevicu, pa sve do onih koje sasvim slučajno susretne, a koji zavrjeđuju barem ljubazan i iskren pozdrav. Razlog zbog kojega svakog čovjeka trebamo promatrati i prema njemu se ophoditi s ljubavlju leži u činjenici da nas je Bog ljubio prije negoli smo mi mogli ljubiti Njega i jer smo u Bogu svi braća i sestre. Bog nas je pozvao u život upravo iz ljubavi! Isus nam je svojim život pokazao kako se ljubi bez zadrške, sve do predanja vlastitog života. Iako smo svjesni da nikada nećemo moći u potpunosti odgovoriti na Isusov poziv ljubavi, trebamo se što više truditi da iza nas u životu ostane svijetli trag ljubavi.

Znamo iz iskustva da to nije lako, da nije lako ljubiti onoga tko nas ne ljubi, ali ako ne nastojimo nećemo učiniti ni najmanji korak na tom putu. Kao kršćani pozvani smo sebe trajno nadilaziti i ne zadovoljiti se minimumom i ljudskom pravednošću. Jer ljubav je snaga koja nas tjera korak naprijed i traži stalno preispitivanje i osnaženje. Bog nam je ostavio primjer kako se ophoditi prema Ocu nebeskom i bratu čovjeku koji je naš bližnji. Ostavio nam je i izvore koji nikada ne mogu presušiti, a ti izvori su molitva i sakramenti. Bez tih „oaza" u „pustinji" našeg života lako možemo malaksati i posustati na putu vjernosti Bogu.

Uz svoju milost koju nam Gospodin u izobilju daruje i mi sa svoje strane trebamo htjeti primiti tu snagu ljubavi koja nas jedina može osposobiti da i mi s više darovane ljubavi ljubimo Boga u svakom koji je potreban naše ljubavi.

Sveto vrijeme Adventa i Korizme potiče nas na dublji pogled u vlastitu nutrinu, i na svoj odnos prema Bogom i onima s kojima dijelimo svoju svakodnevicu u obitelji, poslu, školi...

Dobro bi bilo upitati se gdje smo mi to stigli na svom putu vjernosti, gdje smo zakazali i u čemu možemo snagom Božje milosti i svoje volje dati više. Za autentičan život traži se najprije iskrenost, ali ona nije cilj, nego tek put ka vjerodostojnom životu. Upitajmo se koji su naši ideali i u kojoj mjeri se znamo prepustiti suvremenoj paroli – „tako se živi, radi, zabavlja, pije, uživa..." ili onoj - „jednom se živi, pa zato uživaj život." „Bog nas je za slobodu oslobodio", reče sveti Pavao, a ono što nas čini robovima u pravom smislu riječi jest grijeh, kaže Isus u Ivanovu evanđelju.

Mi nismo bačeni u ovaj svijet bez plana, naprotiv, Bog nam je u svome Sinu dao „putnu kartu" vječnosti. Jesmo li toga dovoljno svjesni i jesmo li svjesni svoga dostojanstva koje imamo po sakramentu Krštenja? Po njemu smo postali hram Duha Svetoga u kojemu Bog treba trajno prebivati, a ne biti tek povremeni podstanar prisiljen nenadano iseliti i ustupiti mjesto nekom zanimljivijem „gostu". Uz to taj „gost" zna biti manje zahtjevan, jer od nas ne traži ništa doli pripuštanje svojoj slaboj volji, odnosno liniji manjeg otpora. U nijednom vremenu nije bilo lako živjeti vjernost Bogu pa tako ni u ovom našem užurbanom, tehniciziranom, konzumističkom, sekulariziranom i relativističkom vremenu, koje ne priznaje nikakve apsolutne istine, pa tako ni Boga kao Stvoritelja i Svedržitelja. U našem vremenu Boga se često poima neprijateljem i konkurentom koji nam oduzima ono „naše", dajući nam još i „more zapovijedi i propisa." No, ta slika Boga nije ispravna. Pravu sliku Boga objavio nam je naš Spasitelj Isus Krist. Naš Bog je Bog koji nas je želio prije nas samih, došao nam ususret u liku Djeteta, živio za druge i svoj život kao znak svedarivajuće ljubavi prinio na križu za nas i naše spasenje. Jesmo li dovoljno svjesni toga i stvaramo li prostor za susret s Raspetom ljubavlju koja od nas traži da joj budemo otvoreni i da joj vjerujemo? Bog nam je podario neprolazan znak svoje ljubavi, a kakva je naša ljubav prema Bogu koja se ogleda kroz naše svakodnevne odnose u obitelji, Crkvi, školi, društvu, igri...

Ne bojmo se Bogu priznati svoje izdaje i zatajenja u ljubavi, jer on nas ionako potpuno proniče i poznaje, kako kaže psalmist. Njemu je stalo do toga da mu priđemo u iskrenosti srca željni dubljeg odnosa s njim – kako bi ga što bolje upoznali, prihvatili i uzljubili.