Autor Vesna Ujević u Razmišljanja na 29. ožujka 2015 Više od ovog autora  |

Iz Službe čitanja, Cvjetnica
Braćo, budući da Zakon ima tek sjenu budućih dobara, a ne sam lik zbiljnosti, on uistinu žrtvama koje se – iz godine u godinu iste – neprestano prinose ne može nikada usavršiti one što pristupaju. Ta ne bi li se prestale prinositi kad bogoslužnici, jednom očišćeni, ne bi više imali nikakve svijesti grijeha? Ali po njima se iz godine u godinu podsjeća na grijehe.
Jer krv bikova i jaraca nikako ne može odnijeti grijeha. Zato On ulazeći u svijet veli: Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio. Paljenice i okajnice ne sviđaju ti se. Tada rekoh: „Evo dolazim!" U svitku knjige piše za mene: „Vršiti, Bože, volju tvoju!"
A to nam svjedoči i Duh Sveti. Pošto je, doista, rekao: „Ovo je Savez kojim ću se svezati s njima nakon ovih dana", Gospodin govori: „Zakone ću svoje staviti u njihova srca i upisati ih u dušu njihovu. I grijeha se njihovih i bezakonja njihovih neću više spominjati." A gdje su grijesi oprošteni, nema više prinosa za njih. (Heb 10, 1-7.15.18)

Ono što je prethodilo žrtvi jest silazak Sina Božjeg u ljudsko tijelo. Sin je morao postati čovjek da za nas u čovještvu sklopi novi Savez s Bogom Ocem jer sam je čovjek slab, nesposoban održati svoj dio „pogodbe". Abraham i Izak pralikovi su Oca i Sina, dviju božanskih osoba. Ono što je Abraham bez pogovora bio spreman učiniti iz vjernosti prema Bogu, Bog čini do kraja, iz vjernosti obećanju kojim se zakleo Abrahamu. Bog ne odustaje od čovjeka. Žrtve koje nisu imale snagu usavršiti one što pristupaju, zamjenjuju se jednom jedinom, savršenom žrtvom koja čisti od grijeha.
Zakon ima tek sjenu budućih dobara, ali Milost ima snagu posadašnjiti buduća dobra, po Milosti već sada možemo uživati predokus nebeskih zbiljnosti.
Imamo lijep običaj umivanja u cvijeću na Cvjetnicu, kao simbol čišćenja i povratka prvotnoj nevinosti. Četrdeset dana prinosili smo osobne žrtve u molitvi, postu ili odricanju, u milostinji; to su bili ili barem trebali biti naši cvjetići za Isusa. Ali... je li cvijeće bilo prirodno, svježe i mirisno ili pak umjetno, plastično, patvoreno? Jesu li naši prinosi bliže starom Zakonu koji je njegovao vanjske čine, neku vrstu predstave, priredbe namijenjene apstraktnom Bogu, a možda još više ljudima oko nas koji manje-više postupaju isto? Imaju li naši čini kao posljedicu usavršavanje, promjenu, čine li nas sve naše pokore i žrtve novijim ljudima? A Isusova žrtva upravo u sebi ima tu moć – učiniti nas novima, savršenijima, ona je posvećujuća. Ako (uvijek postoji jedan ako), ako je Zakon u našem srcu, ako je upisan u našu dušu, ako i Ocu i Sinu pristupamo kao osobama, ako smo spremni Isusu predati svoje grijehe, ako možemo reći: "Eo me, dolazim" i onda: "Vršiti Bože, volju tvoju", ako smo s Isusom, u Isusu i po Isusu molili, postili i darivali, onda mora u nama i oko nas biti ploda.
Ja u svom srcu često vidim nespremnost, često vidim kako neki drugi zakoni upravljaju mojim postupcima... često puno toga što ne bih htjela... I sada, ovaj četrdeseti dan ne znam jesam li za milimetar čistija, bolja, novija... Ali jedno znam: ustrajno sam se i srčano borila (borbe je bilo, vjerujte) i sigurna sam da me Milost vodila jer ne bih mogla sama.
Već danas s radošću gledam u Uskrs. „Grijeha se njihovih i bezakonja njihovih više neću sjećati" - po ovom obećanju Gospodinovom neka Isus uništi svaki trag smrti u dušama, svjetlo Kristovo neka rasvijetli tamu srdaca. Tako neka bude i meni i vama. Amen!