Autor Vesna Ujević u Razmišljanja na 23. ožujka 2015 Više od ovog autora  |

Iz Službe čitanja, ponedjeljak, peti korizmeni tjedan

Dolikovalo je doista da Onaj radi kojega je sve i po kojemu je sve – kako bi mnoge sinove priveo k slavi – po patnjama do savršenstva dovede Početnika njihova spasenja. Ta i Posvetitelj i posvećeni – svi su od jednoga! Zato se on i ne stidi zvati ih braćom, kad veli: Braći ću svojoj naviještat ime tvoje, hvalit ću te usred zbora. I još: ja ću se u njega uzdati, i još: Evo, ja i djeca koju mi Bog dade.
Pa budući da djeca imaju zajedničku krv i meso, i sam on tako postade u tome sudionikom, da smrću obeskrijepi onoga koji imaše moć smrti, to jest đavla, pa oslobodi one koji – od straha pred smrću – kroza sav život bijahu podložni ropstvu. Ta ne zauzima se, dašto, za anđele, nego se zauzima za potomstvo Abrahamovo. Stoga je trebalo da u svemu postane braći sličan, da milosrdan bude i ovjerovljen Veliki svećenik u odnosu prema Bogu kako bi okajavao grijehe naroda. Doista, u čemu je iskušan trpio, može iskušavanima pomoći. (Heb 2, 10-18)

Bog nas voli. Tebe i mene. O toj njegovoj ljubavi ispisane su stranice i stranice Svetog pisma. Točno znam događaje svog života u kojima mi je govorio. Neki su mi zacijelo i promakli. Bog obznanjuje svoju ljubav preko svjedoka. Više nego igdje, o ljubavi prema nama govori u svome Sinu. „Pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš? Ti ga učini malo manjim od Boga, slavom i sjajem njega okruni." (Ps 8,5-6) – pjeva psalmist. Zaista, zašto je Bogu toliko stalo do čovjeka? Vjerujem da nas to što smo stvoreni na njegovu sliku čini toliko dragocjenima u Božjim očima. Kolikima bih željela posredovati spoznaju ove ljubavi nad svim ljubavima, ljubavi prije svih ljubavi. Onima koji umiru u sebi od osjećaja neljubljenosti i samoće, kojima su noge i ruke sputane u beznađu ili besciljno trče kojekuda tek toliko da ispune vrijeme i ne misle na svoju prazninu. A Onaj što ih ljubi želi ih ljuljuškati u naručju, želi preuzeti njihove bitke, umore, strahove i praznine, otvoriti im lijepe vidike, upaliti svjetlo u njihovu mraku. On čeka da ga pozovu, prepuste mu se.
„Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac Slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu; koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima; i koje li prekomjerne veličine u moći njegovoj prema nama koji vjerujemo: ona je primjerena djelotvornosti sile i snage njegove." (Ef 1,17-19)

Pavao govori o važnosti spoznaje Boga i odazivanja na Božji poziv jer tek tada možemo upoznati sve bogatstvo njegovih obećanja, svu raskoš njegove ljubavi obznanjene u Isusu, pa nastavlja: „Sve mu podloži pod noge, a njega postavi – nad svime – Glavom Crkvi, koja je Tijelo njegovo, punina onoga koji sve u svima ispunja." (Ef 1,22-23)

Dakle „sudionici obećanja" postaju Tijelo Sina Božjeg. To Tijelo po sebi, po ljudskosti nesavršeno, uzima Isus sa svim njegovim slabostima i bolešćurinama, sakatostima i ograničenostima te ga kroz svoje čovještvo preobražava snagom Božje milosti, otvara mu mogućnosti savršenog zdravlja. Isus nas naziva braćom, toliko smo veliki u njegovim očima, ali ne samo to, on čini puno više, uzima nas kao „tijelo svoga tijela". Kad smo mu tako pritjelovljeni, svaka naša bol je njegova bol, svaki naš umor njegov je umor, naš je poraz i njegov, ali još više njegove su naše radosti, poleti i pobjede. U Isusu „imamo slobodan pristup" „neistraživom bogatstvu", mudrosti i neiscrpivoj Božjoj ljubavi jer On je pored Oca.
U Velikosvećeničkoj molitvi Isus sam kaže Ocu prinoseći se za nas kao žrtva pomirnica: „I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini." (Iv 17,19) Posvećuje se za tebe i za mene, prinosi sebe kao žrtvu, jer bili smo Očevi, a Otac nas dade Sinu koji nam je pokazao da Bog ljubi do kraja, pokazao nam je ljubav „jaku kao smrt". Ali nije se zaustavio na smrti, bar ne, kad je riječ o onima koji uzvraćaju ljubav, jer nam je u Uskrsnuću ponudio božanski "happy end" naše životne priče. Ljudi nam mogu ne uzvratiti ljubav i to često čine, ali Bog, Bog uvijek uzvraća bez iznimke. Možda ti se čini da nisi iz ove priče, da je Bog davno otišao od tebe, ali pitam te gdje ti je pouzdanje i jesi li znao čekati, jesi li učio na iskustvu drugih? Poslušaj Izaijine riječi:

„Čekat ću Jahvu koji je lice svoje sakrio
od doma Jakovljeva – u njega ja se uzdam.
Evo, ja i djeca koju mi jahve dade
Izraelu smo znak i znamenje
od Jahve nad Vojskama
što prebiva na Gori sionskoj." (Iz 8, 17-18)

Zbog Adamova grijeha smrt je zakraljevala nad svim ljudima, ispunila i zarobila čovjeka strahom, ali kako je po jednom čovjeku u svijet ušla smrt, isto tako po jednom čovjeku, Isusu, smrt je pobijeđena i time je nastupilo vrijeme milosti.
„Ne boj se, jer ja sam s tobom;
ne obaziri se plaho, jer ja sam Bog tvoj.
Ja te krijepim i pomažem ti,
podupirem te pobjedničkom desnicom." (Iz 41,10)

Ove su riječi upućene tebi i meni, ne obazirimo se na ono što je prošlo, uprimo pogled naprijed u obećanja. Isus nam je omogućio život po zakonima Duha, zato nam je hrabro krenuti za Isusom. Na tom putu nismo oslobođeni borbe. „Tko veli: 'Poznajem ga', a zapovijedi njegovih ne čuva, lažac je, u njemu nema istine." (1 Iv 2,4). Isus zna za našu slabost i naše padove, nedosljednost u čuvanju zapovijedi, stoga nam omogućuje da svaki put krenemo iznova, bez straha, jer on je s nama. I njega je đavao kušao u pustinji hoteći ga skrenuti s puta, pokvariti Božji plan s njim, a kroz njega i s nama. Nije se dao, postojano se držao Boga. Upravo on koji je i sam kušan, može i hoće pomoći nama u našim kušnjama. Pa neka nas riječi svetog Pavla utvrde u pouzdanju i postojanosti: „Nije vas zahvatila druga kušnja osim ljudske. Ta vjeran je Bog: neće dopustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati." (1 Kor 10,13)