Autor Vesna Ujević u Razmišljanja na 26. veljače 2015 Više od ovog autora  |

Iz Službe čitanja, četvrtak, prvi korizmeni tjedan Desetog dana ovog mjeseca neka svatko za obitelj pribavi jedno živinče.
Tako, jedno na obitelj. Ako je obitelj premalena da ga potroši, neka se ona priključi svome susjedu, najbližoj kući, prema broju osoba. Podijelite živinče prema tome koliko koja osoba može pojesti. Živinče neka bude bez mane, od jedne godine i muško. Možete izabrati bilo janje bilo kozle.
Čuvajte ga do četrnaestog dana ovog mjeseca. A onda neka ga sva izraelska zajednica zakolje kad se suton spusti. Neka uzmu krvi i poškrope oba dovratnika i nadvratnik kuće u kojoj se bude blagovalo. Meso, pečeno na vatri, neka se pojede te iste noći s beskvasnim kruhom i gorkim zeljem. Da ništa sirovo ili na vodi skuhano od njega niste jeli, nego na vatri pečeno: s glavom, nogama i ponutricom. Ništa od njega ne smijete ostaviti za sutradan: što bi god do jutra ostalo, morate na vatri spaliti. A ovako ga blagujte: opasanih bokova, s obućom na nogama i sa štapom u ruci. Jedite ga žurno: to je Gospodnja Pasha. Te ću, naime, noći ja proći egipatskom zemljom i pobiti sve prvorođence u zemlji egipatskoj – i čovjeka i životinju. Ja Jahve kaznit ću i sva egipatska božanstva. Krv neka označuje kuće u kojima vi budete. Gdje god spazim krv, proći ću vas; tako ćete vi izbjeći biču zatornomu kad se oborim na zemlju egipatsku." (Izl 12, 3-13)

Često čujem izjave i pritužbe o okrutnosti Starog Zavjeta. Možda je to razlog mom izbjegavanju citiranja odlomaka u kojima se spominje pomor prvorođenaca. Bog je Starog Zavjeta okrutan, kažu. A upravo se On objavio u liku Isusa Krista koji je liječio bolesne, tješio žalosne, oživljavao
mrtve, opraštao grijehe, podučavao, raskrinkavao licemjere, ljubio je i plakao, dopustio je, štoviše, da se na njemu iskali sva okrutnost čovjeka i uzeo grijehe čovječanstva na sebe.
U pauzi, nakon što napisah ovih prvih par redaka, naišla sam na dojmljiv tekst fra Ante Vučkovića „Biblija ne uznosi nasilje niti mu se klanja". Zanimljivo, kako se ista tema pojavi gotovo istovremeno na više strana, što u pisanom, što u govornom obliku. U tome vidim potvrdu jednog istog Duha koji vodi svoju Crkvu. Duha koji nas upozorava, vojnički rečeno, koja je kota na udaru najnovije ofanzive neprijatelja. Vatra je kušnje pak za kršćanina dobra, a krv mučenika plodonosna. „Ta znate da od svog ispraznog načina života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim
raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane." (1Pt 1,18-19) Pravi učenik ide stopama svog Učitelja.
U početku je Stvoritelj stvorio svijet u kojem se očitovao red, sklad i ravnoteža. Čovjeku je dao slobodnu volju i upravu nad stvorenim svijetom. Sve je bilo dobro dok čovjek, neodgovornim korištenjem slobodne volje, nije izgubio slobodu, te pri tom narušio red, sklad i ravnotežu. To čini tijekom čitave povijesti do dana današnjeg, neodgovorno koristi slobodu, što za posljedicu, između ostalih zala, ima nasilje, surovost, okrutnost. U Knjizi Postanka piše ovako: "Uto čuju korak Jahve, Boga, koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca. I sakriju se – čovjek i njegova žena – pred Jahvom, Bogom, među stabla u vrtu. Jahve, Bog, zovne čovjeka: „Gdje si?" – reče mu.
On odgovori: "Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam gol, pa se sakrih." (Post 3, 8 -10) Kako onda, tako i danas, grijeh proizvodi strah, skrivanje (najčešće u samoobmanu, laž), a zatim prebacivanje odgovornosti na drugoga (čovjek na ženu, žena na zmiju). Lakše je upirati prstom na tuđi grijeh, tuđu okrutnost, nego li vlastitu. Teško se suočiti s istinom i prihvatiti odgovornost za posljedice, i na osobnoj i na kolektivnoj razini. Bar meni. Vrlo dobro znam koliko sam puta pred samom sobom nastojala sakriti grijeh ili ga nekako opravdati, a valjda nisam jedan jedini jadnik
u ljudskoj vrsti. Sklonost na grijeh stalna je opasnost, stoga vjernik blaguje opasanih bokova, s obućom na nogama i štapom u ruci, budan, spreman za pokret, na izlazak iz svog Egipta.
Živimo u svijetu punom okrutnosti i nasilja, fizičkog i duhovnog.
Zagušeni smo informacijama o istom. Svijet, u kojem smo nekim vrstama nasilja promijenili ime kako bi ga prikrili i opravdali, nazivamo civilizacijom. U najmanju ruku, licemjerno zvuči zgražanje nad nasiljem od prije nekoliko tisućljeća te istovremeno zatvaranje očiju pred onim što nas
okružuje sada. Prije dvadesetak i nešto godina živjeli smo u surovoj stvarnosti rata, prije toga godine neimaštine (nešto od te neimaštine i sama pamtim), ali unatoč nevoljama, u tim vremenima nije nedostajalo pjesme, smijeha i nade. A danas, grozota pustoši na licima ljudi. Nitko me ne može uvjeriti da je to posljedica materijalnih poteškoća. Prije bih rekla da je red, sklad i ravnoteža u poremećaju. Sveta Majka Terezija jednom je rekla da se ne čudi ratovima u svijetu, jer kako neće čovjek na čovjeka, ako je jedna majka spremna ubiti vlastito čedo.
Ako sam zapamtila dobro, u Hrvatskoj je to, u protekloj godini, učinilo njih gotovo 40 tisuća. Ovaj grijeh se na sve načine pokušava prikazati nečim drugim, nazvati blažim imenima, prebaciti odgovornost na ekonomske neprilike, nazvati samo stanicama. Pretpostavljam da mnogi znaju za
eksperiment japanskih znanstvenika s kristalima vode. Ako kristali vode mogu osjećati i reagirati, koliko više osjeća živa ljudska stanica, zapravo, već u prvom trenu, dvije stanice, koje jesu stvarni novi život - dijete.
Nema li suočavanja s gorkom istinom o osobnom grijehu (ovom i ostalima) i pokajanja, svijetu će trebati jaganjci koji će svojom žrtvom popravljati ravnotežu narušenu neodgovornim korištenjem slobode i biranjem grijeha. Jaganjac Božji je nastanjen u svojim malenima...
Znam da će mnogi s negodovanjem popratiti moja razmišljanja. Pa zato se na kraju, vraćam na početak ljudske povijesti.
I Jahve reče Kajinu: „Zašto si ljut? Zašto ti je lice namrgođeno? Jer ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš. A ne radiš li pravo, grijeh ti je kao zvijer na pragu što na te vreba; još mu se možeš oduprijeti." (Post 4, 6-7)