Autor fra Ivan Režić u Homilije na 02. prosinca 2012 Više od ovog autora  |

Znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama, tjeskoba naroda, neizvjesnost zbog huke morskih valova. Strah od kojeg se umire. Sve su ovo slike realnog nagovještaja, koje, htjeli ne htjeli, u ljudsko srce ulijevaju jezu. No, Bog ne dolazi na svijet da bi čovjeka unesrećio i osudio. Čovjek je naviknut unesrećivati i suditi. Često unesrećuje i sudi bližnje, dok sam sebe osuđuje i unesrećuje kad se zatvori za Boga, tražeći spasenje izvan Njega.

Na početku smo Adventa ili bliže priprave za blagdan Božića. Prvi Isusov dolazak bio je dolazak koji je navijestio slavu Bogu na visini i mir ljudima dobre volje. I drugi Kristov dolazak je dolazak koji nagoviješta slavu i veličinu Božju, ali i oslobođenje i trajni- vječni mir. Kada to počne bivati, uspravite se i podignite glave, jer je blizu vaše oslobođenje, poručuje nam Isus. Za koga će to predstavljati oslobođenje? Za one koji su tijekom svog života tražili oslobođenje u Bogu. Za one koji su se, svjesni svoje slabosti, pouzdavali u njegovu snagu. Za one koji su tisuće puta pali, ali se uvijek iznova ustajali i nastavljali ići za svojim Učiteljem. Za one koji su bili utjeha i koji su imali sućuti za potrebne. Koji su u potrebnom prepoznavali svoga bližnjega. Koji ništa nisu činili kako bi nešto dobili zauzvrat. Za one koji su gradili zemaljsko, svjesni da je sve što grade tek prolazno sredstvo i ima svoj izvor i uvir u Bogu. Konačno, za one koji nisu dopuštali da im srca otvrdnu od razuzdanosti, pijanstva i tjeskobnih briga za život. Mogli bismo nabrajati u nedogled, a možemo to sažeti jednostavno- bit će to oslobođenje, ne za savršene, nego za sve one koji su vjerovali. Iza čijih riječi su stajala konkretna djela vjere vidljiva kroz ljubav. Naspram toga, bit će tad tjeskoba za one koji su sve u svom životu gradili na pijesku vlastite samodostatnosti, propadljivosti i kojima je Bog bio suvišan. Za one koji su spoznali Božju veličinu, a radije su ostali pri svojoj oholoj ništavnosti.
Neka nas ove strašne slike iz evanđelja ne učine vjernicima iz straha - tj. vjernicima na kratke staze. Takvi se trenutno oduševe, a kad ih sustignu životne brige lako okreću leđa Bogu. Neka nas radije motivira želja da vratimo Bogu ono čega je dostojan- da mu svaki dan dajemo slavu i čast, uvijek se pouzdavajući u njegovu beskrajnu i neprolaznu moć. Naš Bog, dolazeći ususret čovjeku, nije htio doći u moći koja bi strašila i po ljudsku fascinirala, već jednostavno, tiho i nenametljivo, u liku djeteta položena u jasle. Sve s ciljem, da bi po događajima, riječima i djelima od Betlehema do Kalvarije, prepoznali kakav je on Bog. On je ljubav i oslobođenje. Od čovjeka ne traži ništa drugo doli njegovo srce i nehinjenu ljubav. Da i naše srce, po uzoru na njegovo, bude srce koje ljubi i oslobađa. Budući da smo njegova ljubljena stvorenja, On nas najbolje poznaje i zna što je najbolje za naše dobro, sreću, radost i mir. Neka nas, stoga, Njegova riječ potakne na budnost iz poštovanja i na zahvalnost za dar spasenja, kako bi Stvoritelju i Otkupitelju mogli uzvratiti ljubav za ljubav. To će biti sasvim dovoljno do našeg susreta s Njim oči u oči.