Autor fra Ivan Režić u Homilije na 13. svibnja 2012 Više od ovog autora  |

Za razliku od drugih religija koje imaju napisanu poruku koju treba slijediti u životu, kršćanska religija jest religija riječi ali uz to još više religija primjera. To znači da je Krist kao Sin Božji u svom životu utjelovio i odjelotvorio ono što je primio od svog Oca, što niti jedan utemeljitelj neke religije nije učinio. Upravo u životu Isusovu Otac je pokazao da njegova ljubav prema čovjeku nema granica. Zato apostol Ivan u svojoj poslanici kaže: "U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu. U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše."

No, veliko je pitanje što je to ljubav? Je li to tek trenutni osjećaj prema nekomu izražen kroz riječ ili pjesmu, što svakodnevno slušamo ili gledamo? Možemo slobodno reći da je ljubav u našem životu sveprisutna ili je uopće nema. Što to znači? Znači da ljubav ne može ostati samo na razini riječi, već se, ukoliko je prisutna, pretače u konkretna djela. Utjelovljuje se u ljudskom srcu i rađa obraćenjem, mirom, opraštanjem, djelima milosrđa, suosjećanja i konkretne zauzetosti za pravo istinito dobro. Da je Isus svojim apostolima pričao o tome da ih ljubi i da im nakon toga nije pokazao što je sve kadar za njih podnijeti, te njegove riječi ne bi im mnogo značile.

Riječi koje smo čuli u današnjem evanđelju po Ivanu Isus upućuje svojim učenicima na svom rastanku od njih, a na rastanku se uvijek želi poručiti najvažnija poruka. Isus i nama danas upućuje naizgled jednostavne riječi, ali to su riječi toliko duboke i životne. One nam pokazuju put do odjelotvorenja i ostvarenja nas kao njegovih učenika. Naš Učitelj nas poziva da ostanemo u njegovoj ljubavi. No, da bismo u tome uspjeli ključna je vjernost njegovim zapovijedima! Izraz zapovijed, kažu stručnjaci Biblije, bolje je prevesti kroz izraz upute. I to upute čiji je sadržaj sažet u dvije zapovijedi ljubavi, a koje mi češće izražavamo kroz Dekalog ili Deset Božjih zapovijedi. Isus svoje učenike, a onda i svakoga od nas, poziva na vjernost njegovim riječima i na nasljedovanje njegova primjera. Ne radi se tu o sitničavom do u tančine propisanom ispunjavanju Božjeg Zakona, pa čak i nauštrb dobra drugoga. Radi se, naprotiv, o nastojanju da se živi onako kako je živio naš Učitelj. Da drugi u našim djelima prepoznaju ono što riječima svjedočimo. Isus je bio čovjek za druge, što znači da mu je doboro drugoga bilo ispred njegova dobra. Jedan moderni njemački teolog je rekao da će kršćanstvo preživjeti ova burna vremena samo ukoliko "pretjera" u ljubavi i dobroti. Odgovor na trajno postavljeno pitanje koliko ljubim Boga, dobivam kad pogledam koliko u svom životu držim do Njegovih zapovijedi. Nazivajući nas svojim prijateljima i podsjećajući nas da ne izabrasmo mi njega nego on nas, Isus nas šalje da idemo i da donosimo rod vjernosti izražen kroz konkretno svjedočanstvo. No, na tom zahtjevnom putu nismo sami, jer imamo Oca od kojega možemo primiti sve što ga zaištemo u ime njegova Sina. Zadnja rečenica iz današnjeg evanđelja glasi: "Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge." I doista karakteristika pravog Isusova učenika je ljubav shvaćena na Kristov način.

Molimo i mi našeg Oca u ime njegova Sina, ujedinjeni Duhom Svetim, da naša međusobna ljubav bude ljubav vidljiva kroz naša djela. Da tako živeći ljubavlju primljenom od Oca zagrijemo ovaj svijet koji tako često želi živjeti mimo Boga, opijen kruhom, ohole pameti i hladnog srca.