Autor fra Ivan Režić u Homilije na 25. ožujka 2012 Više od ovog autora  |

Netko reče da su priroda i njeni procesi knjiga iz koje možemo i trebamo učiti. I doista, kad pogledamo uređenost, urešenost i svrhovitost svega stvorenja ostaje nam jedino čuditi se i diviti nad savršenošću i genijalnošću njenog Autora. I to diviti se više nego oni koji drže da se sve u prirodi ionako dade razumski obrazložiti i da je sve skupa plod jednog sasvim slučajnog procesa. Što, između ostaloga, zapažamo u prirodi od koje smo se, spletom različitih okolnosti, nažalost poprilično udaljili? Dade se uočiti da se preko četiri godišnja doba neprestano izmjenjuje proces smrti i života; umiranja i klijanja nove životnosti. Priroda nam kao dobra učiteljica uvijek iznova ponavlja istu lekciju i strpljivo nam poručuje da je jedini put do rascvalog, mirisnog i plodnog života- put smrti.

No, dok nam spomenuta učiteljica priroda progovara kroz svoja čudesna djela, naš Učitelj nam progovara kroz čudesna djela i kroz svoju riječ i poziva nas da tu riječ ili uputu sprovedemo u život, kako bi u sebi imali istinski život. U ovu petu korizmenu tzv. Gluhu nedjelju, Isus kroz veoma zanimljivu prispodobu uspoređuje naš život sa pšeničnim zrnom. Ne čini to kroz sliku nekog drugog sjemenja, nego baš kroz sliku zrnja od kojeg pripravljamo kruh. Isus nam pokazuje jedini mogući put do života i kroz život, a to je onaj put koji nam je nekako najodbojniji- put umiranja. Ne radi se ovdje o umiranju i smrti koja nas ionako, kao smrtna bića, neće mimoići, nego se radi o pozivu na umiranje tijekom života. Kakav apsurd? Ali to isto nam ne poručuje neko od nas ljudi, već onaj koji je i sam prošao kroz smrt i prividni poraz da bi nam darovao uskrsnuće i život. Naš česti problem je što svoj pogled ne upravljamo malo dalje i bliže cilju kojem idemo, već više sebe i svoje odnose promatramo kroz prizmu sadašnjeg trenutka. Unutar toga želimo se sada domoći nekog bližeg i lakšeg cilja koji od nas ne traži mnogo truda i ono tako odbojno umiranje sebi. Na ovom tragu možemo se dati zavarati mišlju da zapravo i nemamo iskustvo umiranja o kojemu nam govori Isus u evanđelju po Ivanu. Ako tako mislimo nismo u pravu, jer svaka žrtva i djelo koje smo učinili za druge; svaka probdjevena noć majke uz svoje dijete, svako rano ustajanje još za mraka i odlazak na posao, svaki izraz pomoći i potpore u teškim trenutcima, sve je to svojevrsno umiranje sebi da bi drugi od toga imali korist i život. Uz to, uvijek kada smo se oduprijeli zlu i grijehu u nama i oko nas je proplamsao novi život. Riječ Božja poziva nas na još veću i dublju povezanost s Kristom kako bi rasli u ljubavi prema Bogu i bližnjima i bili još spremniji na žrtvu i samoprijegor. Ne zaboravimo da Isus na posljednjoj večeri lomi kruh kao znak i simbol Euharistije, preko koje je na poseban način htio ostati naša hrana i naš život. Zato okupljeni oko njega i ove nedjelje dopustimo mu da nas po svojoj riječi utješi i ohrabri, a svojim tijelom nahrani. I ne zaboravimo da je on sam pošao u muku i smrt kako bi nam pokazao kakvom nas ljubavlju ljubi naš Otac i da nam pokaže kakva treba biti naša ljubav. Molimo Gospodina da bude snaga i svjetlo na našem hodu za njim i da nas učini još vjernijim učenicima. Jer svako umiranje sebi čini nas novim ljudima i slika je Uskrsnuća kojem idemo ususret.