Poštovana braćo svećenici,
redovnici i redovnice,
dragi Kristovi vjernici
i svi ljudi dobre volje!
1. Riječima uskrsloga Gospodina, draga braćo i sestre, sve vas srdačno pozdravljam: Mir vama! Slavimo događaj Kristova uskrsnuća, radosnu vijest koja nas zahvaća, koju naviještamo i životom svjedočimo. Uskrsli Krist temelj je svih slavlja i izvor nade, cilja i smisla života i povijesti. Krist je put i ostvarenje našega života, obilježena vremenitošću. U Njemu nalazi svoju puninu u zajedništvu ljubavi Božje, Oca, Sina i Duha Svetoga. Slavimo svetkovinu prvoga dana tjedna novog stvaranja, gdje više nema groba ni smrti jer prijašnje uminu. Božja budućnost ostvaruje našu vremenitost. Bog ne želi da čovjek propadne. Čovjek je slava Božja. Stoga Božja ljubav prihvaća i cijenu poniženja u križu, samo da čovjeka spasi.
2. Prvog dana, rano ujutro, idući na grob, uplašene žene susreću anđela koji im iz praznoga groba javlja radosnu vijest: „Znam, tražite Raspetoga. Što tražite Živoga među mrtvima? Uskrsnuo je, nije ovdje.“ Kad je Stari Adam pao i izgubio zemaljski vrt, anđeo mu je priječio povratak. I anđeo u praznom grobu Novog Adama priječi nam povratak, ali ne u zemaljski vrt, nego ulazak u grob i tamu smrti, to podmuklo životarenje i spavanje bez snova. Za život smo rođeni, a život se ne smije udomiti u grobu. Postoje, nažalost, razni oblici grobova, pokapanje živih osoba prije biološke smrti koja je pobijeđena Kristovim uskrsnućem. Događa se da na čovjekov život i na naše odnose stavljamo grobne ploče sebičnosti, nepovjerenja, osvete, nerazumijevanja, hladnoće. Izloženi smo opasnosti zatvaranja u četiri zida svoga svijeta, u kovčege ekrana virtualnosti koja nas udaljava od stvarnosti i potreba naših bližnjih.
3. Naš svagdašnji život često je obilježen ponajprije materijalnim brigama i nevoljama kako povezati kraj s krajem, kako preživjeti u današnje vrijeme duboke gospodarske krize, nezaposlenosti, sveopće nesigurnosti i porasta siromašnih među nama. Sve to nažalost traje već godinama i još se uvijek ne vidi izlaz iz negativnog ozračja, pesimizma, malodušnosti i beznađa u koje smo zapali. Među svagdašnje stvari ništa manje spadaju i naše raznovrsne patnje koje nas prate takoreći na svakome koraku. Koliko nas muče naši neuspjesi i bolesti, nesreće i nepravde, prikrivene patnje i nevolje tijela i duše kod starih i mladih, u obiteljima, na radnom mjestu i u društvu. Koliko je boli zbog osamljenosti i nerazumijevanja, zbog vlastite krivnje i napuštenosti. More ljudskih patnja ima mnogo lica i naličja. Tu su i one vapijuće nepravde koje nastaju iz poremećene ljestvice vrednota kada pojedinci i razne skupine zbog oholosti i sebičnosti ne gledaju na dobro drugih, nego samo na svoje vlastite probitke. Ako čovjek zanemari ili izgubi moralnu orijentaciju, onda gubi istinsku slobodu i pada u razne vrste ovisnosti, zaslijepljenosti, u duhovno ropstvo i beznađe.
4.Zato je potrebno da naš cjelokupni ljudski život i sve naše djelatnosti obasjava i pročišćava svjetlo i nada Kristova križa i uskrsnuća. Uskrs nas podsjeća da je s Kristova groba otkotrljan kamen i da je svjetlo novoga stvaranja rastjeralo tamu smrti. Krist je svjetlo koje prosvjetljuje svakog čovjeka, osvjetljava sve naše tame. Po krštenju i vjeri i mi smo obasjani uskrsnim svjetlom koje svijetli i svojom toplinom budi život i otvara nove horizonte. Onaj koji je mogao za sebe reći: „Ja sam svjetlo“, čini da je život jači od smrti, dobro od zla, istina od laži, ljubav od mržnje, nada od očaja. Kristovo uskrsnuće je Božja novost i radosna vijest života. Bez Krista uskrsloga nema pashe – prijelaza iz smrti u život. Bez Krista uskrsloga kršćanstvu ne bi nedostajalo nešto, nego sve. Na to nas i sv. Pavao podsjeća: „Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi“ (1 Kor 15, 19). I dalje bi smrt imala pobjedu, a Krist bi bio nemoćan i ništa. Zato ovaj navjestitelj Krista raspetoga i uskrsloga priznaje: „Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram“ (Fil 3, 8). Ili jednostavno rečeno: Krist je sve! A sve (drugo) je ništa!
5. Krist otvara zatvorene poglede na čovjeka i povijest, širi horizonte prema Bogu i bližnjemu. Stoga smo mi kršćani veliki dužnici životu i svijetu jer smo pozvani i poslani dati svjedočanstvo uskrsne nade i božanskog dostojanstva života. Život se ne iscrpljuje samo u onome što možemo vidjeti, mjeriti ili novcem platiti. Više od ekonomskog oporavka, danas je potrebno moralno uskrsnuće, da bismo mogli svatko sa svoje strane reanimirati našu zamrlu nadu. Pozvani smo biti odvjetnici-branitelji života, smisla i ljudskosti u društvu koje zna biti nehumano i u kojem se na različite načine mogu ignorirati i pokapati živi. No, uza sve različitosti, podjele i poteškoće, uza sav kukolj na poljima društva, pozvani smo biti suradnici prvog dana novog tjedna stvaranja. Svjedok Kristova uskrsnuća ne gubi nadu u pravednost, slobodu, mir, ni tamo gdje dominira nepravda, zarobljenost i sukobi, pa ni u situacijama gdje se čini da je izgubljen svaki razlog nade. S pravom papa Franjo potiče sve, a osobito mlade: „Ne dopustite da vam ukradu nadu!“ Nada određuje mladost, a mlad je svatko tko je na strani života.
6. Poštovana braćo i sestre, glasnik nade bijaše i anđeo u praznom Kristovu grobu. Duboka je poruka i značenje ovog anđela, glasnika Radosne vijesti. O tome jedan pjesnik (Rajmund Kupareo) reče: „U praznini Tvojeg groba /pronašli smo smisao opstanka. / Zato nad našom prošlošću bdije /Anđeo.“ Bdije anđeo koji nam priječi pasti u prošlost groba i smrti, želeći nas učiniti glasnicima prvog dana novog stvaranja i nove nade. Svima nam je u svakodnevnom životu potreban anđeo otvorena groba. I svima nama je dodijeljena njegova uloga. U svjetlu Kristova uskrsnuća potrebno je prepoznati anđela u sebi i svojim bližnjima. Anđeli se prepoznaju u prijateljima, dobrotvorima, u svima koji nam pomažu na životnom putu nositi križ i pružaju nam rubac za naš znoj i suze. Toliki znani i neznani svakodnevno nam olakšavaju svojom odgovornošću i poštenjem, vjernošću i pažnjom podići grobni kamen s naših leđa i srca.
7. Kako ne vidjeti anđela u bračnom i obiteljskom zajedništvu? Anđeo je zaručnik za svoju zaručnicu, a ona za njega. Anđeli postaju suprug i supruga jedno drugom. Anđeli su djeca svojim roditeljima, a otac i majka njima. Jedino tako brak i obitelj mogu biti izvor novoga života na osobnoj i na društvenoj razini, zajedništvo ljubavlju pobijeđene smrti, gdje će život biti jači od smrtnosti, a kolijevka od groba. U svjetlu uzajamne vjernosti i ljubavi, što nije uvijek lako, jedni drugima postajemo anđeli koji bude život i ohrabruju izlazak iz groba osvete na život praštanja, iz sumnje u povjerenje, iz prezira u poštovanje, iz sebičnosti u ljubav. U životnoj ulozi anđela, dakako, nemamo krila ali to postaju naše ruke, spremne pomoći, podići, zagrliti, oprostiti, pomiriti se.
8. Draga braćo i sestre, kako vam je poznato, u ovoj i sljedećoj godina, ne samo kod nas, nego na razini univerzalne Crkve, posebna je pažnja posvećena braku i obitelji. U tom zajedništvu, naša Splitsko-makarska nadbiskupija najavila je hodočašće bračnih drugova u Rim, gdje ćemo u susretu s papom Franjom obnoviti bračni savez vjernosti i ljubavi, da bračno i obiteljsko zajedništvo bude prepoznatljivo u Crkvi i društvu, znak novosti prvoga dana novoga stvaranja. To želimo i svim bračnim drugovima, a osobito ovogodišnjim mladencima da kao suradnici novosti života u uskrslom Gospodinu otkriju izvor nade i svoje sve.
9.Poštovana braćo i sestre, vama i svima vašima želim sretan i radostan Uskrs! U radosti ujedinjeni molimo zajedno uskrslog Gospodina: Uskrsli Kriste, radost Tvoga uskrsnuća neka uđe u sve naše domove, a Tvoj mir u naša srca. Snagom svoga uskrsnuća, otvori sve naše grobove i osvijetli sve naše tame. Blagoslovi i sva počivališta naših pokojnih jer po Tvome uskrsu, grobovi postaju kolijevke vječnoga života. A sve nas, obdarene Tvojim mirom i ljubavlju, nježnošću i milosrđem, učini anđelima – navjestiteljima radosne vijesti života, svjedocima Tvoga i našeg uskrsa! Aleluja!
Vaš brat i nadbiskup,
Marin Barišić