U crkvi sv. Franje u Imotskom na četvrtu vazmenu nedjelju 17. travnja s početkom u 20 sati upriličeno je predstavljanje zbirke pjesama „Čežnja“ autora fra Ivana Režića, doktoranda na studiju duhovnosti u Rimu. Knjigu su predstavili akademski slikar Josip Botteri Dini te književnica i publicistkinja Mara Ožić-Bebek Imotica, a stihove fra Ivanovih pjesama kazivali su profesorica Sanja Bago i Ante Meter.
U glazbenim točkama nastupili su autor fra Ivan i imotski gvardijan fra Kristian Stipanović, koji je na početku predstavljanja pozdravio prisutne i zahvalio fra Ivanu što je odlučio predstaviti svoju drugu zbirku pjesama u Imotskom, gdje je djelovao dvije godine kao župni vikar.
Na kraju se svima obratio fra Ivan zahvalivši onima koji su zaslužni za izdavanje njegove druge zbirke pjesama, a osobito predstavljačima i svima ostalima koji su sudjelovali u predstavljanju knjige.
Predstavljanje knjige fra Ivana Režića „Čežnja“
Mara Ožić-Bebek
U prologu svoje prve knjige pod znakovitim naslovom „Tišina“, autor se obraća čitatelju tekstom iz kojega mi se čini zgodnim istaknuti:
„...Svaka zbirka pjesama predstavlja ulaz u jedan novi i nepoznati svijet, u kome se srećemo s riječju onoga koji je prepoznao dani dar...jer sve primamo od Onoga koji jedini može darivati“.
Dar od Svevišnjega kojega imenujemo talentom svatko od nas smrtnika posjeduje i nosi, sveta je dužnost prepoznati ga i svojim djelom proizašlim iz darovitosti obradovati Gospodina. Fra Ivan Režić čini to drugom zbirkom pjesama „Čežnja“ prislanjajući ju „Tišini“ koja je tišinom ostala samo na koricama knjige. Mnogi su pročitali njezine melodične, pune ljubavi i nade, stihove kojima su ublažavali tjeskobnost, obiteljsku i socijalnu zapuštenost.
Ljubav je prvi i osnovni pokretač, kotač zamašnjak pjesničkog mu i ljudskog bića, uz istinu, poštenje, domoljublje, nadasve vjeru, vrline koje poštuje i gaji u svim segmentima svoga stvaralačkog čina gradeći svojevrstan pjesnički credo.
Zbirka pjesama „Čežnja“ stilom, stihom, formom i metrikom prati tekovine najvećih pera hrvatskog pjesništva aludirajući na Preradovićevsku opčinjenost, Matoševu ustreptalost, Tinovu promišljatost, Šimićevu upitanost, što upućuje na pjesnikovu obrazovanost i poznavanje naslijeđene lirske etičnosti.
Zaokupljen svakodnevnim zbivanjima „pustio srce da priča“ ne bježeći u intimitet osobnih upitanosti, po osobnom priznanju njegove pjesme „vrijeme moje ukradeno zaboravu“.
„Muke i godine ratne...“ ostavile su neizbrisiv trag u ranjivoj dječačkoj duši kad se s članovima brojne obitelji iz toplog doma uputio tragovima izbjegličkog bespuća Domovinskog rata. Suze, krv, tuga i žrtve, očvrsnule mladića i već u takvim okolnostima želio propjevati svojoj slobodnoj i jedinoj Domovini Hrvatskoj.
Domovina je u slobodi rasla, stasao i educirao se pjesnik, srce i vjera u Boga učiniše svoje, namijeniše redovničko-svećenički poziv na radost njegove obitelji i svih nas koji ga poznajemo.
A on prepoznaje teške trenutke koje mu proživljava Domovina: okrutno okruženje u kojem se nalazi, materijalno, moralno i fizički ugrožena. Razni zlikovci, izdajnici, pljačkaši, na razne načine žele razoriti zdravo joj tkivo za osobnu korist odvesti nas u neke samo njima znane krajnosti. Hrvatski narod pati, ali svojom vjerom, molitvom i dostojanstvom jača redove iz kojih se regrutiraju usamljeni pojedinci... To su pjesnikovi „visoki jablani“, nikad pokoreni, uvijek uzgoriti. „Istina se ne da ušutkati“ kazat će pjesnik u pjesmi „U ime istine“ u kojoj će podcrtati velika imena hrvatske žrtve, prekorivši one koji ne misle tako. U poglavlju „Libri povisti“ nekoliko je vrsnih domoljubnih stihova od kojih izdvajam:
„...Danas ti dajem, Hrvatska moja,
Svoj udah i izdah
Oči i ruke i srce svoje
Po njima slobodna diši i živi...“
Da sam kojim slučajem glazbeno nadarena ozvučila bih pjesmu „Sanjam Hrvatsku“ da dopre do uha i srca, a pjesnik je gotovo poslovično odrješit:
„...Sanjam Hrvatsku
A budit se ne ću!“
Poglavljem „U kamenu život“ vraća se zavičaju, ljudima i običajima, kamenu i kršu, škrtoj hraniteljici zemlji, ojađen uočava kuće bez čeljadi, oranice zapuštene, sve je manje rađanja i krštenja, sve je više putnika bez povratka u okrilja tuđih domovina. Svjestan raslojavanja i nestanka tradicionalnog načina života...Žalostan nad svakodnevljem koje dobra ne nosi, pa će konstatirati:
„...Ukrali mi uspomene
iz dječačkih prošlih dana.“
„Tvog lica trag“ trag je mnogih lica, pjesnik željan osmjeha, topline i ljubavi, grlio bi čitav svijet, kidao okove smrti, vjerujući u svjetlo. Na tom putu srest će svoga Gospodina, bolno ranjivog, sa suzama u očima, oborenog pogleda, kojem će „opet posluživati“. „Anđeo s rajskih visina“ dolazi malim ljudima i donosi im radost i nadu.
„Tko si ti?“ pita li se pjesnik ili pita nekoga drugoga?
„...Ti od danas
Isti si od jučer
S istim mislima i ciljem...“
Tko su ti dobri ljudi što ih gotovo iste brige more, isti strahovi muče.
„...Kamo idu?
I zašto u naše živote
ne svrate češće?“
Svratimo u toplinu srca pjesnikova, on nas zove i bodri, pa kaže:
„...Čovječe ne boj se biti čovjek!“
I pjesnik je samo čovjek, zaokupljen pitanjima života i smrti, kratkoćom ovozemnog ljudskog trajanja. U pjesmi „Život“ poručuje:
„...Kao list na stablu
Izbije, pupa, zori
I najljepši kad se čini
Otrgnutog već ga vjetar nosi...“
Gledajući tehničku stranu pjesničkog stvaranja fra Ivan izbjegava tradicionalne pjesničke forme i kalupe. Oblikujući nesputane misli daje prednost riječima tim krijesnicama iz vrta hrvatskog jezikoslovlja.
Ovaj usputni osvrt nema kritičarsku nakanu i škare kojima bi prekrajao pjesnikov plašt, tek naputak čitatelju iz osobnog, subjektivnog isčitavanja. Potpuna sam uvjerena kako pjesnički habitus fra Ivanov ide ruku pod ruku sa redovničkim i svećeničkim habitom iste radosti šireći. Stoga, poštovani pjesniče i duhovniče pusti pero neka pjeva!
Dobri ljudi
Gdje žive dobri ljudi,
Gdje su im kuće?
Odakle su došli,
Kamo idu?
I zašto u naše živote
ne svrate češće?
Oni nisu poput drugih,
Stope im prati dobrote zlatan trag
Oni nisu od velikih riječi,
Osmijeh govor im je drag
Oni su poput svjetla
Obasjavaju mrklinu zloće
Oni su poput najbolje knjige
Životom nas svojim uče
Oni nas čine boljima
Jer toplinom srca gledaju,
A tako se vidi dalje
fra Ivan Režić
