„OHRABRENI NADOM“
P O R U K A
prigodom početka nove školske i vjeronaučne godine
Draga djeco i mladi,
poštovani roditelji i odgojitelji,
cijenjeni ravnatelji, profesori, učitelji i vjeroučitelji,
braćo i sestre svećenici, redovnici i redovnice!
Početak nove školske i vjeronaučne godine stavlja sve nas, bez razlike, pred velike društvene i kršćanske izazove i iskušenja s kojima se moramo hrabro i s dubokom nadom suočiti.
1. U posljednje vrijeme svakodnevno se suočavamo s dirljivim slikama ljudi koji su napustili svoje domove te krenuli u neizvjesnu potragu za novim životnim prostorima. Valovi imigranata iz dana u dan sve su veći i brojniji. Njihovo odredište su dobrostojeće europske države, a put do njih krajnje neizvjestan i pogibeljan. Europa je suočena s velikim izazovom. U javnosti postoje različite reakcije: od straha i zatvorenosti do širokogrudne otvorenosti. Ne možemo ulaziti u analizu uzroka zbog čega toliki muškarci i žene, često čitave obitelji, napuštaju svoje domove. Jesu li razlog tome krajnje siromaštvo i surova ratna događanja? Ili možda, uza sve to, i političke igre čije konce iza kulisa vuku veliki i moćni? Bez obzira na sve, riječ je o tolikim ljudskim sudbinama obitelji i djece koje nas ne bi smjele ostaviti ravnodušnima. Nije li ovo jedan „znak vremena“ koji ima neko dublje značenje? Možda nas želi suočiti s pitanjem: Kuda ide naš svijet? Koje su nam vrijednosti dominantne? Jesmo li jedni drugima važni jedino zbog toga što smo ljudi, ili nas u međusobnim odnosima pokreću kojekakve računice, interesi i ideologije? Za nas kršćane, a vjerujemo i sve ljude dobre volje, nezaobilazne su riječi Drugog vatikanskog sabora: „Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe, jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika te nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu.“ (GS 1)
2. Istovremeno, ne baš toliko blizu očima javnosti, i u Hrvatskoj se svakodnevno događaju iseljavanja, i to u najvećem broju mladih i obrazovanih ljudi. S razlogom smo zabrinuti za budućnost Hrvatske, za njezin tehnološki, gospodarski i sveopći razvoj. Odlazak tolikog broja mladih još više će pogoršati ionako lošu demografsku sliku Hrvatske - nezaposlenost, porast siromaštva, financijski slom tolikih obitelji... Teško je uz sve ovo biti optimist, ako u sebi nemamo nekog dubljeg i čvršćeg oslonca, ako nemamo nade. Onda kad nam je teško, kad ne vidimo izlaza, nada nam je najpotrebnija, ali ne neka ljudska, mala nada. Potrebna nam je jedna velika, sveobuhvatna nada koja ide iznad granica ovoga svijeta.
3. Sv. Pavao podsjeća kršćane da su prije susreta s Kristom bili „bez nade“ (Ef 2,12), a na drugom mjestu poručuje da ne smiju tugovati „kao drugi koji nemaju nade“ (1 Sol 4,13). Onaj tko ima nadu, ne zna što ga sve u životu čeka, ali je siguran da će budućnost imati pozitivan ishod. Zahvaljujući toj nadi sadašnji trenutak, ma koliko bio težak, može se živjeti i prihvatiti (usp. Spe salvi, 2). Kao što naslućujete, temelj ove nade nije u našem optimizmu, u „pozitivnom gledanju“, nego u nečem puno dubljem, čvršćem i trajnijem. Tko je susreo Isusa Krista, raspetog i uskrslog, taj je pronašao neuništivu nadu. Da se ne bismo krivo razumjeli: to nije nada koja nas udaljava od ovoga svijeta, naših muka i problema, to nije nikakav „opijum naroda“. Nada, odnosno vjera u Krista, daje svjetlo i snagu za borbu, za suočavanje sa sadašnjim izazovima i problemima. Duboko smo uvjereni da je to ključ svega. Upravo s ovakvim uvjerenjem, suočen s teškim problemima svoga vremena, problemima svjetskih razmjera, sv. Ivan Pavao II. uskliknuo je na početku svoga pontifikata: „Ne bojte se, otvorite, štoviše, širom otvorite vrata Kristu, njegovoj spasiteljskoj moći. Otvorite Njegovoj spasiteljskoj vlasti granice država, gospodarske i političke sustave, široka područja kulture, uljudbe, razvitka. Ne bojte se! Krist zna što je u čovjeku. Samo On to zna!“
4. Duboko smo uvjereni da Krist kuca i na vrata svake obitelji. Upravo je obitelji danas prijeko potrebna nada, kako bi ona postala izvorištem nade za sve svoje članove. Suvremena obitelj nerijetko je ugrožena različitim društvenim problemima koji se na njoj prelamaju. Nad njom se, kako papa Franjo kaže, vrši „ideološka kolonizacija“ čiji je cilj iz temelja promijeniti shvaćanje muškarca i žene i njihovih međusobnih odnosa. Tom kolonizacijom želi nam se nametnuti tzv. rodna ideologija prema kojoj se čovjek ne rađa kao spolno biće, kao muško ili žensko, već sam prema vlastitim željama bira spol koji želi. Papa poziva obitelji diljem svijeta da se toj ideologiji suprotstave: „I kao što su naši narodi mogli reći 'ne' razdoblju kolonizacije, kao obitelji imamo biti vrlo mudri i vrlo snažni, s odvažnošću reći 'ne' tim inicijativama kolonizacije, koje bi mogle uništiti obitelj.“ Obitelj koja se po Božjem naumu temelji na neraskidivom zajedništvu ljubavi muškarca i žene u stanju je biti uporištem nade, najprije svojim članovima, a po njima i čitavoj društvenoj zajednici.
5. Tu nadu i vjeru u obitelj kao stožernu okosnicu društvenog, nacionalnog i eklezijalnog bića treba podupirati i škola kao najmasovnija odgojno-obrazovna ustanova. Školska godina koju započinjemo bit će u znaku kurikularne reforme, možemo reći, u znaku nade u bolji i kvalitetniji odgoj i obrazovanje naše djece i mladih. Poznato međunarodno istraživanje, tzv. PISA projekt, u više navrata pokazalo je da učenici u hrvatskim školama u funkcionalnim znanjima znatno zaostaju za vršnjacima iz europskog okruženja. Za voditelje kurikularne reforme to je razlog da se pristupi cjelovitoj reformi hrvatskog školstva. Možda se nemalen broj prosvjetnih djelatnika već umorio od tolikih pokušaja reformiranja školstva. Međutim, i ovdje će se pokazati koliko je presudno vjerovati u sebe, odnosno imati nadu. Ako znamo što hoćemo, ako jedni drugima vjerujemo, ne trebamo se bojati ni ovog izazova. U procesu reformi važno je znati što hoćemo, važno je imati jasne ciljeve. Bez ikakve dvojbe, prijeko su nam potrebna funkcionalna znanja, znanja koja će učenike dobro pripremiti za svijet rada i tržišta.
6. No stjecanje samo takvih znanja, koja ne bi bila praćena cjelovitim razvojem i rastom učenika, bio bi velik promašaj. Učenici bi vjerojatno ovladali umijećima koja se traže u svijetu razvijene tehnologije, ali bi istovremeno bili izloženi velikom riziku da i njihov rad i oni budu samo roba na tržištu rada. Znanja koja ne bi bila cjelovita, bez odgoja, mogla bi se vrlo lako koristiti u čisto ideološke svrhe. Svakako nam je imperativ ići ukorak s razvijenim svijetom, ali jednako tako trebamo se čvrsto držati velikih vrijednosti koje su dio naše bogate kršćanske baštine. Naš veliki sugrađanin i humanist Marko Marulić, u svoje vrijeme poznat po naobrazbi i naprednim idejama diljem Europe i svijeta, pred oči nam stavlja ideal cjelovitog čovjeka, a to je čovjek po Kristovoj mjeri. Takvom čovjeku Krist ne samo da ništa od ljudskoga ne oduzima, nego upravo to ljudsko oplemenjuje i preobražava. Marulić tako ukazuje na čovjekovu zemaljsku, univerzalnu i transcendentnu dimenziju, te na potrebu njihova međusobnog prožimanja. U duhu ovog razmišljanja htio bih ovdje pozdraviti sve one ciljeve koji su već definirani Nacionalnim okvirnim kurikulumom, a to su „usklađivanje lokalnog i nacionalnoga sa svjetskim i globalnim, usklađivanjem tradicije sa suvremenošću, kratkoročnoga s dugoročnim, konkurencije i natjecateljskoga duha sa solidarnošću, ubrzanog rasta znanstveno-tehnologijskoga znanja s ljudskim sposobnostima da ih usvoji, duhovnoga s materijalnim“ (NOK, str. 14.)
Svima vama želim uspješnu novu školsku godinu, ustrajan i plodonosan rad. Neka vas u svim vašim nastojanjima, naporima i odlukama prati Božji blagoslov i zagovor Blažene Djevice Marije, kako biste svi vi, na osobnu i zajedničku sreću, živjeli i radili kao ljudi nade.
Mons. Marin Barišić
Splitsko-makarski nadbiskup