U srijedu, 7. listopada 2015., u crkvi Sv. Franje u Imotskom mons. Marin Barišić, nadbiskup i metropolit splitsko-makarski, u 15 sati služio je misu zadušnicu za redovnika-svećenika fra Danka Glibotu koji je preminuo u Imotskom na blagdan sv. Franje Asiškog, u nedjelju, 4. listopada 2015., u 71. godini života, 51. redovništva i 44. svećeništva. U koncelebraciji su bili provincijal fra Joško Kodžoman, imotski gvardijan i župnik fra Kristian Stipanović i 92 svećenika.
Rodbina, vjernici, časne sestre, župljani mnogih župa u kojima je fra Danko služio i osobni prijatelji došli su se oprostiti od fra Danka. Pjevanje je predvodio župni zbor župe Studenci pod ravnanjem saborskog zastupnika Ante Babića, a za orguljama je pratio Mario Cikojević.
Sprovodne obrede, nakon završetka mise zadušnice, na groblju Gospe od Anđela u Imotskom prevodio je fra gvardijan fra Kristian Stipanović.
Mons. Marin Barišić na početku mise zadušnice i u trenutku oproštaja rekao kako je ovo „nepredviđeni susret u crkvi Sv. Franje u Imotskom kada se opraštamo od pok. fra Danka koji će ostaviti svoje zemne ostatke na groblju Gospe od Anđela“, a potom je izrazio ljudsku i kršćansku sućut provincijalu fra Jošku, braći svećenicima i franjevcima, bogoslovima, časnim sestrama, vjernicima župa u kojima je fra Danko služio. „Tek na kraju, kad netko umre, čovjek može obuhvatiti svećenički i redovnički život te vidjeti koliko znači u Crkvi, Provinciji i najmilijima“, rekao je o. Nadbiskup, a potom nastavio kako nas „smrt podsjeća na susret s Uskrslim“.
Na početku propovijedi o. Nadbiskup je rekao kako se kao živi susrećemo sa smrću drugih i to nas čini ozbiljnijima kao ljudima i vjernicima. Dimenzija smrti ušla je prekršajem staroga Adama i načela je naš život, ali to nije bilo u Božjem planu. Kad je Bog stvarao svijet, nije bilo noći nego samo večer i jutro. Noć je posljedica čovjekova grijeha i prekršaja jer je želio biti neposlušan, a to je smrt. Međutim, postoji i drugi Adam – Isus Krist – po kojem je došla nova dimenzija dara – dara života, slobode i sinovstva. „Vjerujem da je naš fra Danko osjećao dimenziju starog Adama, ograničenost i nesavršenost, ali je prihvatio i novu dimenziju, novog Adama koje je radikalno slijedio po primjeru sv. Franje“, a potom je mons. Barišić reko kako je susretao fra Danka koji je uvijek ostavljao dojam malog čovjeka. Međutim, fra Danko je Kristov milosni dar ugrađivao u svoj svećeničko redovnički život. Fra Danko je malenošću i jednostavnošću svjedočio Evanđelje. Za fra Danka se može reći da je bio istinski franjevac i nije čudno da je preminuo na blagdan sv. Franje. Okupljeni želimo počastiti fra Danka i reći mu „hvala ti, fra Danko“ za njegov primjer života, njegov primjer malenosti, primjer koji možda nismo ni primjećivali. I u svojoj bolesti znao je za Kristove riječi 'dođite k meni svi umorni i opterećeni'. Zasigurno će čuti i druge Kristove riječi 'uđi u radost Gospodara svoga', rekao je o. Nadbiskup, i nadodao kako bismo željeli da stari Adam u nama umre i da već ovdje zaživi dar novoga života – dimenzija u kojoj ćemo se prepoznati u punini.
OPROŠTAJNI GOVORI
Fra Joško Kodžoman, provincijal
Preuzvišeni oče Nadbiskupe, u ime naše Provincije, te rodbine, prijatelja i znanaca pok. fra Danka Glibote, od srca Vam zahvaljujem, što ste se unatoč svojim brojnim obavezama odazvali našem pozivu i predvodili ovu sv. misu i zahvalnu molitvu Bogu za našeg pokojnog fra Danka.
Draga braćo svećenici, sjemeništarci, bogoslovi, časne sestre, poštovana rodbino, prijatelji i znanci pok. fra Danka, braćo i sestre u Kristu i vama svima također iskazujem zahvalnost jer ste svojom brojnošću znatno doprinijeli dostojanstvenom ispraćaju našeg fratra, a nečijeg brata, strica, ujaka i divera! Naš je fra Danko zračio ljudskom dobrotom i stoga nam je svima jasno zašto ga u tolikoj brojnosti, kao vrijednog radnika na njivi Gospodnjoj, danas ispraćamo na vječni počinak, kao njegova zahvalna braća i sestre.
Kakva podudarnost. On, kojega su mnogi ljudi, u mjestima gdje je živio i radio, doživljavali kao pravog duhovnog sina sv. Franje, doživio je kraj svoga zemaljskog hodočašća baš na blagdan našeg svetog Utemeljitelja, sv. Franje Asiškog. Svoje je umorne oči sklopio upravo na dan kada je Crkva slavila nebeski rođendan jednog od svojih najodanijih sinova. Njegovo umorno tijelo nije izdržalo u borbi protiv opake bolesti, koja nam u posljednje vrijeme tako često i nenadano ugrabi nekoga od nama bliskih i dragih ljudi. Kroz duhovnu pripravu za proslavu blagdana sv. Franje Asiškog, posljednjih smo dana imali dosta mogućnosti razmišljati i slušati o jedinstvenoj karizmi svetca iz Asiza, koji je u svoje vrijeme kao malo tko doprinio pozitivnoj promjeni crkvenog mentaliteta.
Franjevačka duhovna karizma predstavlja nešto jedinstveno u sveukupnoj duhovnosti Crkve. Duh malenosti i jednostavnosti, kojeg je utjelovio asiški Siromašak, i današnjim se njegovim duhovnim sinovima i kćerima, kao i čitavom Narodu Božjem, postavlja kao živi primjer ispravnoga života i nepresušni izvor životnog nadahnuća, makar taj duh franjevačke neprestano bio izložen trajnim kušnjama svijeta, u kojem se naglašavaju materijalističke vrijednosti i razni drugi oblici ljudskog uzvisivanja. Malo bi nam koristilo to znanje da među sobom i danas nemamo ljude, muževe i žene, koji se s jednakim žarom trude u svojim životima ostvariti vrijednosti i ideale franjevačke karizme. Hvala Bogu na daru života našeg fra Danka i na njegovu nastojanju da ostane do kraja vjeran svom redovničkom i svećeničkom pozivu i poslanju.
Doista, ona ista Franjina ljubav prema Bogu, kojemu je sve darovao i zbog kojega se bio spreman svega odreći, ljubav prema bratu čovjeku, kojega je uvijek pozivao na mir i prema kojemu je bezbroj puta dokazao svoju spremnost nesebičnog služenja, ljubav prema Crkvi Kristovoj, u čiju se službu čitav stavio, ljubav prema svemu stvorenom, čiju je vrijednost otkrivao, zrcalila se i na licu, kroz osobu i djelo našega fra Danka.
Fra Danko Glibota rodio se, kao jedno od sedmoro djece, 17. prosinca 1944. u mjestu Slivno, od oca Bože i majke Ruže r. Protrka. U rodnoj je župi Presvetog Trojstva primio i svete sakramente, krštenja, pričesti i krizme. Osnovnu je školu pohađao i završio u Slivnu i Imotskom u razdoblju od 1951. do 1960. godine. Franjevačku klasičnu gimnaziju pohađao je od 1961. do 1967., kada je i maturirao. U franjevački novicijat stupio je 13. listopada 1964. a svečane redovničke zavjete je položio 5. travnja 1970. godine. Filozofsko-teološki studij pohađao je od 1967. godine na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj, a diplomirao je 1973. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Za đakona je zaređen 5. prosinca 1971., a za svećenika 29. lipnja 1972. po rukama msgr. Josipa Arnerića, biskupa šibenskog. Mladu je misu proslavio u rodnom Slivnu 2. srpnja 1972. godine.
Kao član Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, fra Danko je vjerno i predano vršio brojne pastoralne službe. Od 1973. do 1974. bio je župnik Staševice a zatim također godinu dana i župnik u Zaostrogu. Župe Kozicu i Zavojane kao župnik posluživao je od 1975. do 1979. godine. Od 1979. do 1982. djeluje u Imotskom kao župni a kasnije i samostanski vikar. Godine 1982. imenovan je župnikom župe Ugljane, gdje ostaje do 1986. godine. Potom četiri godine do 1991. kao župnik s rezidencijom u franjevačkom samostanu u Makarskoj, poslužuje vjernike Velikog Brda. Godine 1991. ponovno se vraća u Zaostrog odakle kao župnik poslužuje župe Podaca i Brist. 1997. imenovan je župnikom župe Siverić, gdje ostaje do 2000. godine, kada se po treći put vraća u Zaostrog na mjesto gvardijana i župnika. Te je službe vršio tri godine. Od 2003. do 2009. bio je gvardijan i župnik u Živogošću a od 2009. do 2012. župnik Kijeva i ujedno dekan kninskog dekanata. Godine 2012., postaje župnikom u župi Studenci, koje je zbog teške bolesti morao napustiti u prosincu 2014. godine. Otišao je iz Studenaca s vjerom i nadom da će se uskoro vratiti svojim obavezama i svojim vjernicima. Ipak, do svoje smrti boravi u samostanu u Imotskom, pod stalnom pashom liječnika bori se s teškom bolešću. Tu borbu nije izdržao. Bolest se nije dala zaustaviti niti pobijediti.
U nedjelju, 4. listopada 2015., kako već rekoh, na blagdan sv. Franje Asiškoga u 71. godini života, 51. redovništva i 44. svećeništva, okrijepljen sv. sakramentima, blago je u Gospodinu preminuo.
Kako vidimo, fra Danko je, u svoje 44 godine svećeništva, promijenio mnoga mjesta svoga služenja i djelovanja. Ipak, najveći broj godina pastoralnog rada proveo je u župama Makarskog primorja.
Rijetko sam imao priliku primijetiti da je neki naš brat, kojega smo posljednjih godina ispratiti na vječni počinak, promijenio toliko različitih služba i mjesta svoga svećeničkog djelovanja, te da ih je sve prihvaćao bez prigovora. Kroz to se pokazivala još jedna kvaliteta njegove franjevačke duše, izvršavanje zavjeta poslušnosti i raspoloživost za sve opcije ili bolje potrebe Provincije i Crkve.
Siguran sam da će život mnogih župa, u kojima je živio i djelovao naš fra Danko, trajno ostati obilježen po najljepšim uspomenama povezanosti s njim, po njegovom jednostavnom, skromnom i nenametljivom svećeničkom djelovanju. I u osobi našega fra Danka još se jednom obistinila istina našega ljudskoga života – da smo svi jedinstveni i neponovljivi, te da kao takvi predstavljamo istinsko obogaćenje svijetu i Crkvi u njemu.
Dok budu živjela braća i svi ljudi, koji su za života poznavali fra Danka, živjet će i neke najljepše uspomene i sjećanje na trenutke tog zajedništva. Zadnjih su me dana braća podsjetila ne neke anegdote iz njihovog životnog druženja s fra Dankom. Među ostalim još su jednom prepričali događaj iz fra Dankovih novicijatskih dana, kada su fra Danko i kolege novaci, zajedno s meštrom krenuli obaviti neke radove u polju. Fra Danko je nosio demižanu punu vina, koje je trebalo biti okrepom nakon napornog fizičkog posla. Hodajući između stabala i visoke trave, fra Danko je posrnuo, pao, čak se po licu i ozlijedio ali demižanu nije ispustio iz ruke. Ta anegdota najljepše oslikava njegov ljudski i franjevački karakter, njegovu svijest odgovornosti, nadasve njegovu upornost i još mnogo toga pozitivnoga što se sabralo u njegovoj osobi. Bio je čovjek duboke vjere i pouzdanja u Boga. Obraćajući se svojim vjernicima uoči prošlog Božića, fra Danko je napisao: „Dragi vjernici, nastojao sam, svugdje gdje sam došao, propovijedati Riječ Božju da bi svi oni koji slušaju, shvatili da je najvažnije djelovati u životu kako bismo zadobili život vječni. To djelo želim nastaviti i među vama. Čeka nas težak posao, oblikovati svoj život prema Riječi Božjoj. To je posao za čitavi život a nagrada će nam biti u vječnosti. (...) Bog iznenađuje. Dolazi nam u najvećoj jednostavnosti i poniznosti kako bi nas spasio.“ Vjerujem, draga braćo i sestre, da je to Božje iznenađenje mnogima došlo i posredstvom našega fra Danka, koji je znao kako se za sveti narod Božji treba brinuti i voditi ga putem spasenja, koji je znao ostati prema svima ljubazan i milosrdan a prema potrebnima uvijek otvoren i susretljiv.
Kako to u našem ljudskom životu biva i fra Danko je, uz prirodne predispozicije, prve psihološke sugestije i temelje dobio već u obitelji, iz koje je ponikao, preko svojih roditelja, a posebnu patinu njegovom ljudskom i svećeničkom imidžu, dala mu je njegova franjevačka redovnička Zajednici, koja je, zajedno s njim, proživljavala a i danas kontinuirano proživljava dramu društvenih odnosa i previranja.
Uz brojne duhovne plodove, fra Danko se posebno isticao kao vrijedan i marljiv čovjek, koji nije zazirao od nikakvog fizičkog rada. Brojna materijalna zdanja, župne kuće, crkveni objekti, kapele, zvonici, podignuti su zahvaljujući njegovom žaru i predanom radu. Čovjek je slava Božja na zemlji, pa i po materijalnim tragovima koje ostavi iza sebe.
Naš je fra Danko dijelio svete sakramente svojim župljanima, navješćivao im je sveto Evanđelje, ne samo riječima već i čitavim svojim životom. Stoga, hvala Bogu Svemogućem što bez ikakve zadrške možemo u ovom trenutku reći da je ovaj naš brat, koji sada prelazi u novu stvarnost nebeskog života, na ovoj zemlji doista i živio ono što je vjerovao i ispovijedao. Bio je u doslovnom smislu sluga Bogu, Crkvi, svojoj Provinciji koju je volio, svome hrvatskom narodu, kojim se ponosio. Fra Danko je živio svoje redovništvo i svećeništvo sve do smrti, pa i u uvjetima teške bolesti, koja mu nije bila razlog ili prepreka da ostane vjeran sebi i svojim obećanjima. Zadnji su dani njegova života, uslijed bolesti koja je uznapredovala i sve jače pritiskala izmučeno tijelo, bili izvorom čuđenja, pa i divljenja, za sve koji su mu bili bliski i na usluzi. Hvala svima, liječnicima, rodbini, župljanima, posebno onima iz župe Sv. Ilije na Studencima, gdje je fra Danko proveo zadnje godine, u kojim je toliko prirastao srcu tih vjernika da su ga rado i često obilazili u nadi da će im se ponovno vratiti. Hvala svim mojim dragim fratrima posebno onima u samostanu sv. Franje u Imotskom, na čelu s o. gvardijanom kao i onima iz samostanskog okružja, na brizi, strpljivosti i iskrenoj bratskoj ljubavi kojom su skrbili za našeg fra Danka.
Dragi fra Danko, u ime cijele naše franjevačke Zajednice, izražavam Ti iskrenu zahvalnost za Tvoje vjerno i predano svećeničko služenje za dobrobit vjernika, kojima si bio poslan, za povećanje vjerodostojnosti i ugleda Crkve u našem narodu i u svijetu.
Veliko hvala i tvojoj cijenjenoj obitelji iz koje si potekao, koja te je odgojila i prenijela ti jasne ljudske, kulturne i kršćanske zasade vjere i morala, a čime si nás, kao franjevačku Zajednicu, silno obogatio. Uvijek ćemo te nositi u srcu i ostat ćeš nam u lijepom sjećanju. Bdij i dalje nad našom Provincijom, našim hrvatskim narodom, isto onako kako si to činio do konca svog ovozemaljskog života i moli za nas pred Bogom, koji će Te, uvjereni smo, zbog svega što si učinio, raširenih ruku primiti u svoj zagrljaj i blaženstvo svojih svetih i izabranih.
Počivao u miru Božjem!
Fra Ante Jurić, kolega
Mnogopoštovani oče Provincijale, oče gvardijane, poštovana braćo svećenici, časne sestre, ožalošćena rodbino, dragi vjernici....
Pokojnog Danka Glibotu upoznao sam po dolasku u sjemenište 1961. godine. Bilo nas je u prvom razredu sjemeništa 30. U novicijatu 18, a mladu Misu slavilo je nas 10. A sada nas je živih 6. Pokojni fra Danko je bio stariji od nas kolega dvije godine... i kao takav bio je malo i ozbiljniji od nas i bio nam je na neki način uzor i svi smo ga poštivali.
Fra Danko je bio blage naravi, razborit i savjesno je i uvijek kao sjemeništarac, bogoslov, a kasnije župnik obavljao svoje dužnosti. Bilo je u njemu zaista mnogo od one franjevačke dobrote, jednostavnosti, poniznosti i svjesnog predanja u volju Božju.
Nije se nikada tužio niti ikada prigovarao na odluke starješina. Sjećam se da sam ga u nekoliko navrata posjetio kao župnika u Kijevu i kao gvardijana u Živogošću gdje smo zajedno slavili sv. Misu, a on je propovijedao.
I iza nedjeljne propovijedi on me sa smiješkom upitao: “Jesam li dobro propovijedao kolega?” Ja mu odgovrih: Odlično fra Danko. On se ponovo na to samo nasmiješio i rekao Hvala!
Fra Danko nije baš mnogo govorio. On je imao izgrađene ljudske kvalitete, poštovanje i razumijevanje drugih. Postoji zgoda da je jedan kolega s njim malo oduže raspravljao i fra Danko je na kraju odgovorio:”Glavno je da se mi razumimo”
U svakoj sv. Misi molimo: “Tvoju smrt Gospodine naviještamo tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo.” Vječni život darovan nam je na sv. Krštenju. Dan smrti je dan rođenja za nebo.
Naš pok. brat fra Danko bio je vjerni sljedbenik našega sv. Oca Franje i odani učenik Gospodina Isusa. Kao svećenik, po Euharistijskoj žrtvi prikazivao je svoj život na slavu Božju i za spasenje duša našeg Hrvatskog naroda. On je navješćivao Riječ Božju, dijelio sakramente, slavio Gospodina svojim životom i iščekivao je slavni dolazak.
I eto upravo na svetkovinu našega sv. Oca Franje došao je trenutak da se priključi nebeskoj gozbi uz svog Gospodina kojemu je vjerno i predano kao svećenik služio 44 godine.
Sve što imamo, sve što želimo ili sanjamo, sve se ruši zamahom nemilosrdne ruke smrti. Pok. Fra Danko nije mnogo imao, niti želio ili sanjao. Kao sin sv. Franje prihvaćao je život kao dar Božji, živio je skromno u siromaštvu i jednostavnosti života, a od srca se radovao susretu sa braćom.
Fra Danko je svjedočio vjeru u Krista, marljivim i zauzetim radom, te vjernošću, i izvršavanjem redovničkih zavjeta. Zadnje vrijeme je strpljivo podnosio križeve života koje mu je Gospodin poslao. U Bogu je tražio svijetlo i snagu.
Vjerujem i nadam se da su našega pok. brata fra Danka iskrena vjera, nada i ljubav, kao i dobra djela koja je kao redovnik i svećenik činio, poveli putem vječne radosti u društvu otkupljenih i spašenih u nebeskom kraljevstvu.
Eto, danas zahvaljujemo Gospodinu za dar našega pok. brata fra Danka i molimo:
On je svojim marljivim radom i svojom dobrotom, poniznošću, jednostavnošću, obogatio naše dane. Nije na nama, da Ti ga Gospodine predstavljamo, jer ti ga poznaješ bolje od nas. On te je u molitvi iskreno zazivao s povjerenjem Božjeg djeteta. Sve nas prati svojom dobrotom i utjehom, jer ti si mir naš.
Gospodine, udijeli našem pokojnom bratu fra Danku svijetlost i radost u tvome nebeskom kraljevstvu.
Dobri kolega fra Danko, počivaj u miru Božjem na ovoj dragoj nam Hrvatskoj grudi. Amen.
Fra Kristian Stipanović, gvardijan
Preuzvišeni oče nadbiskupe, mnogopoštovani oče provincijale, braćo svećenici, redovnici i redovnice, poštovana obitelji i rodbino pokojnog fra Danka, braćo i sestre u Kristu!
Kao gvardijan već treći put u 15 mjeseci govorim oproštajni govor na sprovodu jednog fratra-svećenika. Nakon odlaska fra Vjeke Vrčića i fra Bruna Peze, sestra tjelesna smrt pohodila je naše samostansko bratstvo i na svetkovinu sv. Franje odnijevši u vječnost našeg brata fra Danka Glibotu.
Za sv. Franju pjevali smo u obredu preminuća: „Franjo, siromah i ponizan, ulazi bogat u nebo...“. Usuđujem se reći da su se ove riječi ostvarile ne samo 3. listopada 1226. u Asizu nego i 4. listopada 2015. u Imotskom. U Asizu je preminuo utemeljitelj, a u Imotskom jedan od članova svečeve zajednice. Vjerujem da svi mi koji smo poznavali pokojnog fra Danka možemo riječi „siromašan“ i „ponizan“ staviti uz njegovo ime. Skroman, samozatajan, nenametljiv, nezahtjevan, jednostavan... - svim tim i sličnim atributima zapravo govorimo da je naš pokojni brat bio siromah i ponizan poput sv. Franje. Duboko sam uvjeren da mu je Serafski otac zbog toga izmolio blaženu smrt.
Kao dekan Imotskog dekanata zahvaljujem pokojnom svećeniku fra Danku na njegovu uzornom i predanom služenju u Imotskom, gdje je bio župni vikar (1979.-1982.), i u Studencima, gdje je bio aktualni župnik (2012.-2015.). Koliko je svojim načinom života prirastao srcu Studenčana najbolje govore nebrojene posjete i telefonski pozivi župljana u proteklim mjesecima.
Fra Danko je u imotski samostan došao uoči Božića prošle godine nakon teške operacije. Kao gvardijan ovog samostana zahvaljujem mu na uzoru vjerničkog prihvaćanja i nošenja križa teške bolesti. „Kako si? Treba li ti išta?“ „Odlično sam. Dosta / Prilično dobro. Ne treba ništa. Nemojte se mučiti oko mene...“ - to su bili njegovi odgovori. Gotovo bez ikakvih zahtjeva, strpljiv, vedar i smiren bez obzira koliko se loše, umorno ili bezvoljno osjećao. U zadnje vrijeme njegov odgovor na pitanje „Kako si“ bio je „Osrednje“. Svima nam je to bio znak da bolest prevladava i privodi njegov život kraju.
Ovom prilikom zahvaljujem svima koji su fra Danku olakšali vrijeme njegove bolesti: medicinskom osoblju, posebno dr. Petru Striniću te patronažnim sestrama Ivani Milas i Moniki Radeljić; časnim sestrama, osobito s. Dobroslavi i s. Filipi; našim postulantima te svima koji su na bilo koji način pomogli našem pokojnom bratu.
Poštovana obitelji i rodbino pokojnog fra Danka, u ime samostana, župe i dekanata primite iskrenu sućut.
Zahvaljujem svima što ste došli na ovaj oproštaj od našeg dragog brata fra Danka.
„Lijepo li je živjeti među braćom!“, često je u našim fratarskim druženjima govorio pokojnik. Dragi fra Danko, bilo nam je lijepo s tobom, a, nadam se, i tebi s nama. Počivaj u miru Božjem do ponovnog zajedništva u Kraljevstvu nebeskom!
SUĆUTI
Mons. Marinko Mlakić, generalni vikar Šibenske biskupije
Mnogopoštovani oče Provincijale,
povodom preminuća Vašeg subrata i dragog nam svećenika fra Danka Glibote u ime šibenskog biskupa mons. Ante Ivasa, svećenika, redovnika, redovnica i cijelog vjernog puka Šibenske biskupije izražavamo iskrenu sućut Vama, svim članovima Franjevačke provincije Presvetog Ptkupitelja te obitelji i rodbini pokojnika. Uz izraze sućuti od srca zahvaljujemo svemogućem Bogu za pastoralni rad koji je fra Danko proveo u župama Šibenske biskupije u službi župnika Siverića i Kijeva i dekana Kninskog dekanata. Molimo se, vjerujemo i čvrsto se nadamo da će mu dobri Bog udijeliti vječni pokoj i nagraditi ga vječnim zajedništvom za svojim nebeskim stolom za ustrajno svećeničko služenje i njegovo ljudsko, vjerničko i redovničko svjedočenje.
Dinko Aračić
Mnogopoštovani oče Provincijale,
Vama i braći u Provinciji, a posebno samostanskoj obitelji u Imotskom, upravljam izraze iskrene sućuti prigodom smrti fra Danka Glibotića.
S fra Dankom me vežu duge godine zajedničkoga odgoja. Kolega je bio postojan i čvrst, temeljit i pouzdan, sve do poslovičnosti. Iako su se naši putovi razišli, susreo sam dok je bio župnikom u Kijevu i omogućio pomoć za crkvicu na Uništima.
U mislima i molitvi suosjećam sa svima koji su s fra Dankom bili povezani bratski, obiteljski i prijateljski. Svima želim Božju utjehu i potrebnu snagu u ovom času rastanka i odlaska bez povratka. Naš fra Danko nije sebe žalio ni za sebe živio. Žrtvovao se i radio za svoju redovničku zajednicu, vjerno vršeći službe koje su mu bile povjerene.
Sv. Jeronim davno je zapisao kako ne bismo trebali biti žalosni zbog toga što smo ostali bez dragoga pokojnika. Trebali bismo biti Bogu zahvalni da smo ga imali i da ga još uvijek imamo. Jer tko se vraća Gospodinu, otišao je pred nama i zauvijek ostaje u zajedništvu Božje obitelji. Uskrsnuće je naša vjera, ponovni susret naša nada, spomen je znak naše ljubavi i odanosti.
S fra Dankom u Duhu sjedinjen, svoju molitvu upravljam Kristu koji je i za nj umro i uskrsnuo, da njemu i svima nama osigura život u kojem neće biti ni smrti, ni boli, ni plača, život u kojem će Bog otrti svaku suzu s naših očiju ...
