U srijedu, 15. srpnja 2015. godine, na blagdan Presvetog Otkupitelja, zaštitnika Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, u crkvi Sv. Franje u Imotskom mons. Marin Barišić, nadbiskup i metropolit splitsko-makarski, u 17 sati služio je misu zadušnicu za redovnika-svećenika fra Bruna Pezu koji je iznenada preminuo u Živogošću u ponedjeljak, 13. srpnja 2015., u 67. godini života, 50. redovništva i 42. svećeništva. U koncelebraciji su bili provincijal fra Joško Kodžoman, imotski gvardijan i župnik fra Kristian Stipanović i 117 svećenika.
FOTOGALERIJA
Rodbina, vjernici, časne sestre, profesori i učenici Franjevačke klasične gimnazije u Sinju s pravom javnosti, župljani Prološca i osobni prijatelji došli su se oprostiti od fra Bruna. Pjevanje je predvodio župni zbor Imotskog pod ravnanjem Anđelka Nikolića Đule, a na orguljama je pratila s. Sofija Vuković. Sprovodne obrede, nakon završetka mise zadušnice, na groblju Gospe od Anđela u Imotskom prevodio je fra gvardijan fra Kristian Stipanović.
Mons. Marin Barišić na početku mise zadušnice i u trenutku oproštaja od pok. fra Bruna izrazio je ljudsku i kršćansku sućut provincijalu fra Jošku, braći svećenicima i franjevcima, bogoslovima, sjemeništarcima, časnim sestrama, mještanima Prološca, profesorima i učenicima Franjevačke klasične gimnazije u Sinju, župljanima župa u kojima je fra Bruno pomagao, rodbini i prijateljima. O. Nadbiskup je naglasio kako se ljudski život sastoji od godina i jubileja kao i od preseljenja koji je neizbježan u našem životu. Upravo ovaj događaj preseljenja, koji nas je danas okupio, ovaj događaj je bolan, iznenadan i tužan. Ali, ovaj događaj ima i dimenziju rođenja. Danas, kada slavimo blagdan Presvetog Otkupitelja, opraštamo se od fra Bruna i upravo tom Otkupitelju izručujemo smrt i život našega brata. Svi događaji našega života slijevaju se u događaj prijelaza. Vjerujem da je put našega subrata bio usmjeren prema tom prijelazu i susretu s Otkupiteljem. Pokojni fra Bruno je mnogo značio u Nadbiskupiji i Provinciji pa stoga u ovoj euharistiji preporučimo našega brata Otkupitelju, završio je uvod u misu zadušnicu o. Nadbiskup.
„Neka se ne uznemiruje srce vaše“, citirao je o. Nadbiskup svetopisamske riječi na početku propovijedi, i nastavio kako je neugodna stvarnost da je kod fra Bruna upravo srce zakazalo. Ta stvarnost smrti prisutna je u svakom čovjeku i u sjenu prati svakoga. Smrt ne može nadići ni preskočiti. Tu stvarnost smrti sv. Franjo je nazvao drugim imenom – sestricom smrti jer nadilazi ovu tragičnost, žalost i bol. Smrt nam je u srodstvu od kada je Isus Krist dao svoj život za nas. Krist nas je ljubio kao grešnike, koliko li ćemo više biti oživljeni ljubavlju Isusa Krista, citirao je mons. Barišić apostola Pavla, i nadodao kako smrt u sebi nosi plod života zahvaljujući Isusu Kristu koji nam je otvorio i pokazao puninu života. Naš subrat, pokojni fra Bruno, prepoznao je tu stvarnost punine života i shvatio da uznemireno srce može umiriti jedino razlivena ljubav Božja. Potom je o. Nadbiskup istakao kako je prijelaz najuzvišeniji događaj u našem ljudskom životu jer nam otvara pitanje 'kakav će biti naš susret s Ocem?', a to je vrlo važno. Govoreći o prijelazu, o. Nadbiskup je spomenu molitvu naših djedova i baka koji su molili za blaženu i dobru smrt u smislu da budemo oslobođeni od nagle i nepripravne smrti. Kršćanska molitva za dobru smrt, na grčki bi se mogla prevesti 'eutanazija', tj. živjeti kršćanski do volje Božje ne ograničavajući život prema ljudskom prohtjevu. Franjevci naše Provincije slave danas svoga zaštitnika – Presvetog Otkupitelja, a Crkva slavi sv. Bonaventuru, franjevca i biskupa, koji je kazao kako je Isus put i vrata te ljestve i dizalo. Isus je prijelaz iz u smrti u život i taj prijelaz želi podijeliti s nama. To nije mogućnost ljudskog mišljenja nego Božje milosti, to nije mogućnost ljudskog uma nego molitve, nije mogućnost čovjeka nego Boga. Na kraju propovijedi mons. Barišić je naglasio kako je fra Bruno kao svećenik i franjevac svjedočio za Krista osobito na Franjevačkoj gimnaziji kao i župama u kojima je pomagao. Zahvalio mu je na svjedočenju ne samo u ime Provincije nego i u ime Splitsko-makarske nadbiskupije zaželjevši fra Brunu da doživi prijelaz i susret sa svojim Otkupiteljem, završio je nadbiskup Barišić.
Oproštajne riječi provincijala fra Joška Kodžomana
Preuzvišeni o. Nadbiskupe, iako ste, vjerujem, još uvijek umorni od puta, ipak ste danas tu sa svima nama, kako biste podijelili našu ljudsku tugu ali i uputili utješnu riječ vjere svima okupljenima. Hvala Vam na pastirskoj brizi i pažnji! Poštovani generalni vikaru naše Splitsko-makarske nadbiskupije, poštovani oče gvardijane, draga braćo svećenici, časne sestre, braćo bogoslovi, časna braćo, poštovana obitelji i rodbino pok. fra Bruna, sestre i braćo u Kristu!
Iznenadna vijest o smrti i skončanju fra Bruna Peze, odjeknula je poput snažnog groma, ostavivši sve u nevjerici, grču, tuzi i boli. Tako neočekivano i na dramatičan način napustio nas je naš tek umirovljeni profesor, kolega, fratar, brat, stric, ujak..., fra Bruno.
Kao vjernici mi sebi posebno često naglašavamo činjenicu naše ljudske, ovozemaljske privremenosti, ipak, rane, koje nastaju uslijed naglih prekida života i nenadanog rastanka od dragih ljudi, ne zacjeljuju tako lako. Rana, koju smo zadobili njegovim iznenadnim odlaskom, posebno je duboka i predstavlja veliki gubitak za našu franjevačku Zajednicu, za splitsko-makarsku Crkvu, vjerničku i ljudsku obitelj, kao i za mnoge pojedince, koji su s pokojnim fra Brunom bili prijateljski i rodbinski vezani. S vjerom u ponovni susret s njim kod Gospodina, i s molitvom na usnama za spokoj njegove plemenite duše, možemo se lakše oprostiti od našeg dragog fra Bruna i u ovom tužnom trenutku zahvaliti mu na svemu dobrom što je učinio i rekao, a toga je u njegovom životu bilo puno. Nije bio od velikih riječi, ali svi koji smo ga poznavali, možemo posvjedočiti da je njegov govor imao sadržaj, riječi važnost i težinu.
Fra Bruno Pezo, svećenik-redovnik Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, rođen je 23. studenoga 1948. u župi Proložac pokraj Imotskog, od roditelja, oca Vinka i majke Ive r. Tolić. Svete je sakramente primio u rodnoj župi, gdje je pohađao i završio osnovu školu u razdoblju od 1955. do 1963. godine. Nakon završene osnovne škole upisuje se u Franjevačko sjemenište u Sinju, gdje od 1964. do 1969. pohađa Franjevačku klasičnu gimnaziju.
Nakon mature upisuje filozofsko-teološki studij, koji pohađa u Dubrovniku i Makarskoj u razdoblju od 1969. do 1973. Diplomirao je 1975. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U franjevački novicijat na Visovcu stupio je 9. srpnja 1965. Doživotne zavjete položio je 17. rujna 1971. u Italiji na La Verni. Red đakonata primio je 1. srpnja 1973. u Sinju, a za svećenika je zaređen u Imotskom po rukama msgr. Frane Franića, dana 29. lipnja 1974. Mladu misu proslavio je 21. srpnja iste godine u rodnoj župi sv. Mihovila u Prološcu.
Kao mladomisnik vršio je na godinu dana službu katehete i župnog vikara u župi Gospe od Zdravlja u Splitu na Dobrome.
Potom ga je, kao nadarenog studenta, Uprava Provincije poslala na studij klasičnih jezika u Rim. U Rimu je, 19. lipnja 1978., na papinskom Sveučilištu Salesiana, položio magisterij, a doktorirao je 23. listopada 1980., iz kršćanske i klasične književnosti na temu: O životu i djelu Jakova Bunića, i postigao titulu doktora klasične filologije.
Od školske godine 1980./1981., fra Bruno je do 2013., pune 33 godine, predavao klasične jezike na Franjevačkoj gimnaziji u Sinju s pravom javnosti.
U međuvremenu je od školske godine 1982./1983. do 1984./1985. bio je i ravnatelj Gimnazije. Nakon umirovljenja u rujnu 2013. godine, fra Bruno je još neko vrijeme ostao u samostanu Čudotvorne Gospe Sinjske, gdje je proveo glavninu svoga života, da bi potom preuzeo pastoralnu službu župnog vikara u župi sv. Luke u Podbablju s rezidencijom u samostanu sv. Franje u Imotskom.
Uz odgojno-obrazovnu djelatnost vršio je različite službe koje mu je povjerila Provincija; bio je član Vijeća za odgoj i obrazovanje, definitor, član Svećeničkoga vijeća Splitsko-makarske nadbiskupije, provincijski Tajnik za Odgoj i obrazovanje, član i Predsjednik Komisije za pravdu i mir, član Komisije za teološku i pastoralnu izobrazbu, član Komisije za trajnu franjevačku formaciju, voditelj Trajne formacije, član Vijeća za formaciju i studij.
Uz svakodnevnu pripremu i izvršavanje školskoga plana i programa, fra Bruno je ostao vjeran knjizi i spisateljskoj djelatnosti. Često je sudjelovao na međunarodnim znanstvenim simpozijima, osobito kao član Hrvatskoga marijološkog instituta, kao i na znanstvenim skupovima u prigodnim provincijskim, samostanskim ili župnim obljetnicama.
Pisao je i objavljivao svoje članke i radove u mnogim zbornicima, časopisima, u provincijskom Zborniku Kačić, te brojnim župnim listovima. Napisao je više samostalnih knjiga i monografija, uglavnom o rodnom kraju, a priredio je i molitvenik zaštitniku rodne župe Proložac - Molitvenik u čast sv. Mihovila. U znanstvenim radovima uglavnom se bavio povijesnim temama, rasvjetljujući nejasno i nedovoljno rasvijetljene povijesne okolnosti i pitanja, bavio se kulturnim i znanstvenim doprinosom mnogih istaknutih članova Provincije, poput fra Karla Balića, fra Josipa Ante Solde, i mnogih drugih.
Poseban opus njegovog spisateljskog stvaranja i znanstvenog istraživanja, predstavljaju radovi na polju mariologije, marijanskog štovanja napose u vjerničkoj tradiciji hrvatskog naroda, te misli i nastupnim govorima njegovih istaknutih pojedinaca. Tu opčinjenost fenomenom i kultom Blažene Djevice Marije i naglašeni interes za marijansko-marijološku tematiku, treba tražiti u činjenici da je fra Bruno desetljeća svoga života proveo u marijanskim središtima u kojima se i osobno osvjedočio u važnost i ulogu BDM u životu njezinih vjernih štovatelja. Osim toga, Franjevačka provincija, kojoj je pripadao, kroz dugu formaciju svojih članova, uvijek je stavljala naglasak na marijansku pobožnost, što je, bez sumnje, ostavilo duboki trag u njegovoj duhovnosti i što ga je poticalo na osobnu pobožnost prema Gospi. U svojoj svećeničkoj gorljivosti i nastojanjima oko dobrobiti kršćanskih vjernika, znao je svom svećeničkom i redovničkom životu dati pravo usmjerenje, a svom istraživačkom radu odrediti prave naglaske i izabrati zahvalne teme.
Ako prihvatimo činjenicu opće ljudske nesavršenosti, kojoj nitko ne može potpuno umaći, možemo ustvrditi da se danas opraštamo od svećenika-redovnika kojega je krasila izrazita neporočnost života, te prepoznatljive crte duhovnosti i pobožnosti.
Dugogodišnji pedagoški rad, te narav posla kojemu je posvetio najviše vremena i u koji je ugradio najviše životne snage i ljubavi, a to je odgojno-obrazovni rad s mladima na Gimnaziji, pridonijeli su i potaknuli njegove karakterne i vjerujem naslijeđene crte radišnosti, marljivosti i ekspeditivnosti u svakom poslu kojega se prihvaćao. Bez tih njegovih karakternih crta, bez predanog rada ali i vrijednih učenika ne bi mu bilo moguće polučiti tolike uspjehe na odgojno-obrazovnom planu, koji su rezultirali brojnim nagradama, osvojenim na županijskim, državnim i međunarodnim natjecanjima i smotrama.
Fra Bruna su krasile i druge pozitivne crte poput principijelnosti, nesalomljivosti i ustrajnosti u poštivanju moralnih principa, te nadasve pravičnost u postupanju. Iako je to, kroz njegov dugovječni rad na Gimnaziji, mnogima moglo donijeti i trenutačne nevolje, sve skupa začinjeno razboritošću i željom da svakome pomogne u njegovu napretku i da nikoga ne učini tužnim i nesretnim, u konačnici je završavalo sretno. Ostavljao je dojam čovjeka koji bi sam sebe optuživao za tuđe neuspjehe, i u kojem bi ti isti tuđi neuspjesi izazivali tugu i žalost.
Imao je naglašenu crtu istinskog domoljublja. Bilo da je riječ o sportskim, diplomatskim, gospodarskim ili vojnim uspjesima hrvatskih predstavnika, posebno za vrijeme Domovinskog rata, fra Bruno se istinski veselio. S druge strane žalostili su ga neuspjesi i sve drugo što umanjuje društvenu slogu, zajedništvo, što ugrožava mir, sigurnost i prosperitet zemlje Hrvatske, koju je beskrajno volio i za koju se molio.
Iako je po prirodi bio samozatajan i nenametljiv, veliku bi mu radost i zadovoljstvo pričinjali trenutci zajedništva s braćom i prijateljima. Njegova je srčanost i širokogrudnost bila nadasve uočljiva. Samoću i izolaciju, osim kada je studiozno uranjao u posao, rekao bih, teško je podnosio. On je volio ljude, s njima se veselio i tugovao, baš poput pravoga duhovnog sina sv. Franje. Skromnost, jednostavnost, učtivost, senzibilitet za potrebne, ljudska osjetljivost i osjećajnost, empatija, sve do emocionalnih izljeva i naglašene mekoće srca, ostat će trajna obilježja ovog dragog čovjeka, po kojima ćemo ga se sjećati.
Dragi fra Bruno, opraštamo se od tebe danas na blagdan Presvetog Otkupitelja, zaštitnika naše Provincije. Kao tvoj nekadašnji učenik, kolega, a u posljednje vrijeme i tvoj redovnički poglavar, ovdje ti zahvaljujem u ime cijele naše Zajednice, na svemu što si za života učinio.
Ti si bio naša jaka snaga, čovjek kojemu smo se uvijek mogli obratiti za savjet i pomoć, znajući da ćeš učiniti sve da pomogneš. O tvojoj raspoloživosti i spremnosti da pomogneš najbolje bi mogli posvjedočiti naši gvardijani i župnici, ali i naši profesori, učenici i studenti, pa ti i u njihovo ime od srca zahvaljujem na tvom divnom ljudskom, bratskom i kršćanskom svjedočanstvu.
Hvala i vama, poštovana obitelji i rodbino pokojnog fra Bruna. Hvala vam na ovom vrijednom sinu, s kojim ste krvno povezani.
On je pronio najbolji glas o vama, o svom plemenu, s kojim se ponosio, obitelji, roditeljima i rodnoj grudi koju je iznimno volio. Kao takav, fra Buno će ostati u najljepšim uspomenama prisutan u svijesti svih nas a i mnogih ljudi, kolega, učenika i župljana koji zbog udaljenosti i drugih razloga nisu danas mogli prisustvovati njegovu ispraćaju. Zbog njega ćemo, kao Zajednica i prijatelji s vama i nadalje ostati trajno povezani.
Dragi fra Bruno, hvala ti na predanom radu u svećeništvu, i na požrtvovnosti, koju si pokazivao za svoga života, za dobrobit naše Provincije, Reda, Crkve i svih ljudi u svijetu, do kojih Te je dovela providnost Božja.
Počivao u miru Božjem!
Fra Josip Grbavac, ravnatelj Franjevačke klasične gimnazije
Preuzvišeni oče nadbiskupe, poštovana obitelji Pezo, rodbino našega pokojnika, braćo svećenici, dragi vjernici! U ime Franjevačke klasične gimnazije u Sinju, u ime svih djelatnika i učenika želim se oprostiti od našega fra Bruna koji je gotovo cijeli svoj radni vijek kao nastavnik proveo u našoj Gimnaziji.
Čuvši za njegovu nenadanu smrt, učinilo mi se da cestom života stupa povorka ljudi iz koje se svaki čas ponetko šutke i bez pozdrava izdvoji, skrene s puta i nestane u tamnoj noći. Neočekivano, kao da nam gaje netko ukrao, šutke i bez pozdrava, s fra Brunom se izdvojio iz naše franjevačke povorke još jedan vrijedan život, ostavivši iza sebe prazno mjesto i ne znamo tko će ga popuniti. Još jedan vrijedan život ode u prošlost, ali isti ovaj život po svojim djelima ode i u budućnost. Povratio se u onu istu stvaralačku ruku koja ga je pred 66 godina smjestila u ovaj čudnovati i čudesni prostor i ovo vrijeme za koje rekoše daje učitelj koji brutalno ubija svoje učenike.
Bog je Stvoritelj i našega tijela i naše duše, apsolutni gospodar i vremena i vječnosti, i ovih materijalnih prostora i duhovnih sfera, i zato stojimo pred njim u stavu poniznosti i vjere.
Nakon završenog studija u Rimu, fra Bruno će trideset i tri godine izgarati kao marljivi profesor klasičnih jezika, od 1980. do 2013. godine. Kao sumještani i rođaci zajedno smo urastali u ovu Zajednicu, pratili se i surađivali cijeli život.
Kao odgovoran predavač i pedagog Bruno je stjecao poštovanje svojih učenika i redovničke braće koji su s njim dijelili teškoće i odgovornost za rad u školi i zavodu u kojemu se odgajala budućnost Provincije.
Fra Bruno bijaše uzoran redovnik i svećenik, marljiv nastavnik i žarki rodoljub. Teško se nosio s nepravdama, od kojih nije bio pošteđen, osobito kada je cijelu godinu nakon umirovljenja nestrpljivo i bolno očekivao povratak u rodni kraj. Introvertiran, empatičan, suosjećajan, pomalo stidljiv, tih, skroman, nenametljiv, čovjek koji je sve primao srcu, koje ga je eto na kraju vjerojatno i ubilo.
Bruno, hvala ti, za moralnu i intelektualnu odgovornost prema Crkvi, Provinciji, svom rodnom kraju, narodu i kulturi.
U ime svih djelatnika i učenika Franjevačke klasične gimnazije u Sinju izražavam iskrenu sućut obitelji, bližoj i daljnjoj rodbini našega fra Bruna kao i svima onima koji se zbog njegova odlaska osjećaju osiromašeni.
Počivao u miru Božjem!
Fra Jakov Udovičić, kolega
Poštovani oče Nadbiskupe i oče Provincijale!
Ucviljena rodbino i prijatelji našeg fra Bruna!
Cijenjena braćo svećenici! Braćo i sestre u Kristu!
Život i smrt su kao lice i naličje jedne te iste medalje. Onoga trenutka kada je započeo naš živo, započelo je i naše umiranje. Početak našega života je i početak i naše smrti.
Sveto pismo nas uči da smrt nije od Boga nego od zavodnika ljudi od početaka, ali nas smrt vodi Bogu i uvodi u vječni život s Bogom.
Kršćanin, sljedbenik Isusa Krista, nadasve svećenik Isusa Krista živi život i smrt u otajstvu Isusove muka, smrti i uskrsnuća. Mi kršćani ne živimo zato da bismo umirali, mi kršćani umiremo zato da bismo vječno živjeli.
Naš fra Bruno je umro naglo i nenadano, i to u mom koje je toliko ljubio. Vjerujem da ga smrt nije iznenadila. On je kao svećenik svakoga dana slavio otajstvo Isusove muke, smrti i uskrsnuća u sv. misi. Slaveći otajstvo sv. mise on se spremao i za otajstvo vlastite smrt.
Fra Bruno je svoje svećeništvo i redovništvo živio s Bogom i za Boga. I tu je uzor i vjernicima i nama svećenicima. Za njega se može reći daje bio istinski redovnik i svećenik. Svoje redovništvo i svećeništvo živio je sa srcem i dušom. Svoje svećeničke nastupe, posebno svoje propovjedi često je zalijevao i suzama. Vjerujem daje i to učinilo da gaje srce tako rano izdalo.
Usuđujem se reći, fra Bruno, nije nikada i nigdje izdao ni svoga Boga, ni svoju Crkvu, ni svoje redovništvo i svećeništvo, ali ni svoju domo vinu,Lij epu našu. Hrvatsku je doista ljubio kao malo tako od nas. I u običnom razgovoru i pjesmi kada je bila riječ o Hrvatskoj nije trebalo puno da se suza pojavi na njegovu oku i licu. Bio je istinski rodoljub!
Mi kolege, 9. srpnja ove godine u Sinju smo proslavili 50. obljetnicu našeg redovničkoga oblačenja, a samo dva dan kasnije me pitao:“A gdje ćemo dogodine slaviti 50. obljetnicu redovničkih zavjeta? I nastavio:„Ja imam plan!“
Dragi kolega, fra Bruno! Hvala ti za sve što si učinio za našu vjeru i našega Boga, hvala za sve što si učinio našu majku Crkvu, majku provinciju i majku Domovinu. Hvala za sve što si učinio za nas kolege i naše godišnje susrete. Bilo ih točno 30. Bit ćeš s nama i mi s tobom na našim budućim godišnjim susretima. Počivaj u miru Božjom i neka ti je lako ovo naša hrvatska i imotska gruda koju si toliko i tako ljubio. Amen.
Oproštajni govor fra Nedjeljka Čarapića, župnika župe sv. Luke u Podbablju
Preuzvišeni oče nadbiskupe, oče provincijale, poštovana braćo svećenici, braćo redovnici i sestre redovnice, draga rodbino i prijatelji našega brata fra Bruna, dragi vjernici!
lako smo svjesni da su riječi često puta manjkave i nedostatne, u ovom trenutku ipak probiremo riječi koje bi mogle opisati, ali i zahvaliti, za sve ono što je bio i činio naš fra Bruno kao pastoralni suradnik u župi sv. Luke u Podbablje.
Fra Brunov dolazak u župu Podbablje za sve vjernike, kao i za mene osobno, bio je doista jedno bogatstvo. Iako je bio relativno kratko u našoj župi, nešto manje od godinu dana, ostavio je trag ne samo na intelektualnom planu, ne samo i u pastoralnom pogledu, kao svećenik, redovnik, franjevac, nadasve kao iskren, ponizan i skroman čovjek.
Svima nama u župi svjedočio je. da niti doktorat niti titula, ni služba ili staž ne čine čovjeka čovjekom, već prije svega iskren odnos prema Bogu i bližnjima. To je naš fra Bruno doista i živio.
U ime svih vjernika, posebno u ime župnog zbora, u ime svih svećenika, redovnika i redovnica iz župe sv. Luke u Podbablju, kao i u svoje osobno ime, izričem doista zahvalnost našem fra Brunu za njegovo ljudsko, pastoralno djelovanje i za njegovu požrtvovnost u našoj župi.
Također izražavam iskrenu sućut obitelji pokojnog fra Bruna.
Vjerujem da ga je na današnji blagdan, na blagdan Presvetog Otkupitelja, zaštitnika naše Provincije, Svemogući Bog pozvao u svoje divno kraljevstvo. U toj nakani molit ćemo se fra Bruno za tebe, a ti se moli za sve nas.
Pokoj vječni daruj mu Gospodine i svjetlost vječna svjetlila njemu. Amen.
Oproštajni govor gvardijana fra Kristiana Stipanovića
U ime fratara koji žive u samostanu i samostanskom okružju, u ime svećenika Imotskog dekanata, u ime časnih sestara te u ime vjernika imotske župe opraštam se od našeg fra Bruna.
Kad je lani u rujnu doselio iz Sinja u Imotski, pokojni mi je fra Bruno rekao: „Gvardijane, ako Bog da, ovo je zadnji put da selim u životu.“ Ni on ni ja nismo ni slutili tada da će tako brzo i iznenadno doći konačno seljenje - seljenje u vječnost.
Fra Bruno je želio zadnje godine života provesti u ovom samostanu, stavivši se na raspolaganje za djelovanje u pastoralu - čuli smo od o. Provincijala da je bio određen za ispomoć u župi Podbablje. Odmah po dolasku rekao je da na njega računamo za pomoć bilo koje vrste, što je dokazao uvijek spremno učinivši što god smo ga zamolili: od ispovijedanja do pomoći u blagoslovu obitelji.
Veselio se što se samostan obnavlja i uređuje, osobito samostanska crkva i dvorana. Ističem da je upravo on inicirao i financirao uređenje bolesničke sobe u našem samostanu, rekavši da ne znamo kome ni kada može zatrebati, ali je dobro da bude spremna za potrebe bolesne braće.
Rado je provodio vrijeme s braćom u samostanu te je često govorio da se ugodno i lijepo osjeća u bratskom zajedništvu. U društvu je volio pjevati, posebno imotsku gangu i domoljubne pjesme, čime je pokazivao ljubav prema rodnom kraju i Domovini, u što smo se mogli uvjeriti na nedavnom slavlju svećeničkih jubileja fra Rafe Begića i fra Željka Tolića.
Svemogući Bog svoju svemoć i veličinu pokazuje i u djelu stvaranja, osobito u stvaranju čovjeka: svaki je čovjek jedinstven i neponovljiv. Naš je pokojni Brunonis, kako smo ga od milja zvali u samostanu, od Boga stvoren kao čovjek skroman i samozatajan, velika srca za svoje bližnje, a osobito za svoju Hrvatsku. Bio je dobre i osjetljive duše te je često, bilo u radosti, bilo u žalosti, zaplakao, a posebno kad bi netko spomenuo majku, Gospu ili Hrvatsku.
Gospodine, kako si ga stvorio, tako je i živio te se trudio tebe proslaviti svojim životom. Budi mu nagradom, a nama utjehom i nadom na nestalnom ovozemaljskom proputovanju!
Zahvaljujem svima što ste došli na ovaj oproštaj od našeg dragog brata fra Bruna.
Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!
Zbog godišnjeg sastanka i obaveza u našoj biskupiji u Rottenburgu, na žalost, nismo u mogućnosti prisustvovati sprovodu našeg dragog fra Bruna.
Bog mu bio nagrada za svu ljubav koju je na sebi svojstven način imao za cijelu našu Provinciju, Crkvu i narod.
Fra Josip Bebić
Fra Josip Kulović
Fra Zvonko Tolić
Fra Mijo Šabić
Fra Andrija Bilokapić, provincijal Franjevačke provincije Sv. Jeronima - Zadar
Dragi fra Joško,
braćo Provincije Presvetoga Otkupitelja!
Danas, na svetkovinu Presvetoga Otkupitelja zaštitnika drage mi Provincije, čuo sam tužnu vijest da je jučer preminuo fra Bruno Pezo.
Koliko god mi franjevci govorili o „sestri smrti“, ona uvijek ostaje posljednji neprijatelj, posebno kad dođe iznenada i, čini nam se, prerano. No, mi nismo gospodari našega pojavka na ovoj zemlji niti našega odlaska s nje. Naš gospodar jest Uskrsli u kojem je i život fra Bruna skriven s Kristom u Bogu (Kol 3, 3). Zato izričemo svoj: „amen“, i onda kada smo ožalošćeni.
Fra Bruna sam poznavao od naših studentskih dana. Život je živio punim žarom. Strana mu je bila ravnodušnost na zbivanja oko njega, posebno u važnim područjima postojanja. Za sve što je učinio za Crkvu, za Provinciju i za dobro Hrvata, neka mu Gospodin bude nagrada.
S Umirućim Gospodinom molimo: „I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno - ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio“ (Iv 17, 22 – 23). Vjerujem da je fra Btuno u Istini spoznao svoju ljubljenost – kao ljubljeni Sin vječnoga Oca.
Tebi brate Joško i svoj braći drage mi Provincije Presvetoga Otkupitelja izražavam svoju sućut i sućut braće naše Provincije sv. Jeronima.
U nadi!
fra Andrija Bilokapić
In memoriam – fra Bruno Pezo
Mislav Cvitković
Mors certa, hora incerta. – Smrt je sigurna, (njezino) vrijeme nesigurno.
Umro je, iznenada, fra Bruno Pezo, profesor u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji kroz 33 godine. Dobro srce Gimnazije i Samostana. Jedan od onih koji tiho žive i vole sve oko sebe. O njima se ne piše, o njima se ne pjeva, njima se ne daje. Oni su ti koji pišu, pjevaju... daju.
Tko će prebrojiti sve što je fra Bruno dao generacijama kojima je predavao grčki i latinski u Gimnaziji? Mnogi će reći – bio je strog? Bene docet, qui bene distinguit. Dobro uči, tko dobro razlikuje. Fra Bruno je znao razlikovati stvari. Svom se poslu predavao i radio ga ozbiljno. Ozbiljnije nego mnogi u njegovoj struci. Ali je znao da postoji ono dublje, srce. A kad izustiš fra Brunovo ime, svakome tko ga je imalo poznavao, svim njegovim učenicima i kolegama, prvo što padne na pamet će biti upravo to: srce. To je opis fra Brunove osobe u jednoj riječi. Srce.
Srce koje je patilo i radovalo se sa svojim narodom i sa svojim bližnjima i sa svojim učenicima. Srce koje je u razredu znalo dati prednost razumu (iako je na kraju uvijek bilo samo srce), a koje je iz razreda nosilo sve tuge i radosti svojih učenika. Srce koje je plakalo od tuge kad su nas u Ratu tukli, a od sreće kad smo izborili slobodu.
S fra Brunom sam u 4. razredu predstavljao Hrvatsku u Grčkoj na Međunarodnom natjecanju iz grčkoga jezika. Kad smo to osvojili – fra Brunovo meko srce nije moglo ostati bez suze. Nakon zajedničkog putovanja i dodjele nagrada od grčkog predsjednika, fra Brunovo srce je htjelo iskočiti. U njemu su se sjednili svi osjećaji koje je imao prema čovjeku, kulturi, svom narodu, školi, svom radu, našoj pobjedi... . Nije mogao izustiti riječi, čak ni kad su ga pitali. Osjećaji su ga preplavili, stisli se u grlu, u njemu se skupila cijela povijest njegova i povijest naroda kojeg smo predstavljali. Onda su zamolili da predstavimo Hrvatsku jednom pjesmom. A i iz fra Bruna su spontano potekle suze kao lavina i riječi kao hridine:
Za vsaku dobru reč,
Kaj reći si mi znala,
Za vsaki pogled tvoj,
Za vsaki smeh tvoj, fala!
Tak malo dobroga
V živlenju tu se najde,
I če je sunce čas,
Za oblak taki zajde.
A ti si v srce mi
Tak puno sunca dala.
Kaj morem ti neg’ reć:
Od vsega srca fala!
Evo upravo ih sad mi možemo reći fra Brunu. Fra Bruno, naučio si nas puno više od obilja grčkog i latinskog. U tebi smo vidjeli što znači imati srce. Zato, nemojmo tugovati – nego se pomolimo za fra Bruna, i jednostavno – imajmo srce! Ama et fac, quod vis. Ljubi i čini što hoćeš.
Requiescat in pace.
Oxoniae die 13 Iulii MMXV.
Draga braćo,
Zbog nemogućnosti da dođem na sprovod i misu zadušnicu, ovim putem izražavam iskrenu sućut zbog smrti našega fra Bruna.
Petar Runje